Nikada nisam bio jutarnji tip, uostalom zato sam svojedobno iz jutarnjeg i prešao u večernji informativni program. Ali u zadnje vrijeme budim se već oko pola sedam, sedam. Valjda to dođe s godinama, kao i to da idem i ranije spavati. Prednost ranijeg ustajanja je dobivanje na vremenu koje sada stignem posvetiti obitelji i sebi. Dakle, natjerao sam se i sad sam već skroz uhvatio ritam nekakve jutarnje gimnastike. Odradim pet vježbi razgibavanja, tzv. tibetance, za koje kažu da produljuju život i pomlađuju i duh i tijelo. No, sasvim sam zadovoljan već samim tim što nakon vježbanja više ne moram popiti pet kava da počnem funkcionirati. I da, prvi put sam počeo doručkovati: kava, šunka, tost, jogurt ili neko voće. Uz doručak ide i jutarnje ćaskanje i planiranje dana sa suprugom i klincima, tako da mi je jutro postalo dragocjeno i ugodno doba dana.
Dani na HRT-u
Ponekad imam osjećaj da moj radni dan nikada ne završava. Mailovi stižu i dok spavam pa čim se probudim čekiram ima li nešto hitno, ali uglavnom se u business mode prebacujem kad sjednem u auto i krenem na posao. U vožnji preslušam radijske vijesti, na semaforu prevrtim društvene mreže i portale, a o tome što pišu novine najbolje me informira kolega Željko Matić kad stignem na posao: on je do tada već analizirao sve dnevne i tjedne tiskovine i bizarnosti iz bogatog društvenog i političkog života naše europske provincije.
Za dvije stvari sam mislio da ih u životu nikad neću moći ostaviti - cigarete i HRT. Cigarete sam ostavio istog trenutka kad sam dobio srčani udar, a odluka o odlasku s HRT-a sazrijevala je malo dulje. Ali kada je sazrela, nije više bila upitna. Ondje sam proveo svoje najbolje televizijske trenutke, prošao sve stepenice u karijeri, radio s najvećim profesionalcima, na kraju došao i do pozicije news direktora. Ali po pitanju sadržaja i nužnosti promjena u Informativnom programu, brzo sam se razišao s određenim ljudima bez čije potpore nije moglo biti promjena. I shvatio da je bolje sretna rastava nego nesretan brak. U međuvremenu mi se na stolu našla ponuda ekipe s N1, oko kojega se okupila sjajna ekipa ljudi koja potpuno razumije da dolazi nova generacija televizije i medija, ali i cijelog društva koje se munjevito mijenja. I koje ima potpuno drugačije zahtjeve od medija nego prije 30 godina. Izuzetno me motiviralo biti aktivni sudionik tih promjena i raditi s ljudima s kojima ne moraš imati 16 sastanaka tjedno, dobiti slom živaca ili srčani udar da se donese jedna odluka.
Novi početak
N1 je prije svega tehnički i tehnološki najzahtjevniji medijski projekt koji se pojavio ne samo na ovim prostorima, nego u cijelom svijetu. Zamislite kada televizijski signal optičkim kabelom obiđe put od Zagreba preko Beča, Budimpešte i Beograda, pa natrag do Zagreba s odmakom manjim nego što je kašnjenje kad se netko telefonom javlja s Markova trga. Naši tehničari i informatičari stoga su u ovom trenutku najzaposleniji ljudi u tvrtki. Istodobno programska ekipa utvrđuje procedure za redovne i izvanredne situacije, reporteri finaliziraju svoje dokumentarne projekte, a svi zajedno istodobno radimo probna snimanja, probne emisije, javljanja uživo, tako da je stvarno živo i uzbudljivo.
Zaista se osjećam kao na novom početku. Uzbuđenje, trema, učenje, iščekivanje, ali najviše od svega golema pozitivna energija i silan entuzijazam kolega. Od Dubravka Merlića koji je svima nama uvijek spreman biti šef, kolega i drug, do sjajnih mladih ljudi koji su tek ispekli fakultet, ali donose energiju, znanje i vještine koju samo nove generacije mogu imati.
Brzo učenje
Niti u jednom trenutku nisam se pokajao što sam otišao s HRT-a i siguran sam da neću. U ovih nekoliko mjeseci naučio sam više nego posljednjih par godina. A znanje i vještine su kapital koji kad čovjek jednom stekne, nikada i nigdje više ne može izgubiti. U profesionalnom sam smislu dijete HRT-a i zahvalan sam zbog svega što sam tamo naučio, ali nisam od onih koji se mogu okameniti u prostoru i vremenu i zadovoljiti se sigurnom plaćom i uhodanim poslom. N1 je po svemu različit i od HRT-a i od ostalih privatnih kanala. Kao prvo, riječ je o kabelskom programu. Dakle, mi u poslovnom smislu nismo konkurencija niti jednoj postojećoj televiziji, bilo javnoj bilo komercijalnoj. Igramo u različitim ligama s različitim brojkama i publikom. Često čujem kako se od nas očekuje da pobijedimo u gledanosti ovu ili onu zemaljsku televiziju, što je profesionalni kompliment cijeloj N1 ekipi, ali mi ni teoretski ne možemo dostići gledanosti Dnevnika HRT-a, Nove TV ili RTL-a, i uopće nemamo tu ambiciju.
N1 je regionalna, Hrvatska, Srbija, BiH, 24-satna news platforma, televizija, web, mobiteli, kojoj su nacionalne vijesti i događaji prioritet. Svaki naš regionalni centar u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu ima svoju uređivačku politiku, novinare, TV studio, web i mobilnu platformu, koji proizvode tri odvojena nacionalna sadržaja koji se ujedinjuju u jedan regionalni program kada su u pitanju informacije koje su interesantne publici u sve tri zemlje.
Poput tipičnog hrvatskog mužjaka, nakon ručka se izvrnem na kauč, ali onda nakon dremke predvečer krenem u šetnju i oko sat-sat i pol provedem u brzom hodu Maksimirom. Nastojim povući za sobom ili suprugu ili djecu, ali najpouzdaniji partner za šetnju koji me nikad nije odbio je moja labradorica Bela. Potom pogledam neku seriju ili film, osim ako se premijer nije javno pohvalio da čita neku knjigu. Onda je moram i ja pročitati, da imamo o čemu razgovarati kad mi dođe u goste i onda idem mirno spavati.
Jedna godina pauze
Posao u dnevnom televizijskom news programu je sigurno jedan od najstresnijih, najizazovnijih i najuzbudljivijih zanata na svijetu. Istodobno je i frustrirajući jer rezultat vašeg rada i rada stotinu ljudi traje samo onoliko koliko traje neki novinarski izvještaj ili 30 minuta koliko traje Dnevnik. Nakon toga je novi dan, novi događaji, novi Dnevnik, onog jučer kao da nikada nije ni bilo. Ovaj naš razgovor u novinama netko će moći pročitati i sutra ili za tjedan dana u frizerskom salonu, a televizijske ili radijske vijesti nitko ne želi slušati ni gledati niti sa sat vremena kašnjenja, a kamoli za dan ili dva. Ali iz nekog razloga taj dnevni news pogon i dalje mi je najdraži, pumpa goleme količine adrenalina i zadovoljstva, pogotovo kada si dobro odradio posao i kada si bio bolji ili brži od drugih.
Na N1 radit ću ono što najbolje znam i gdje imam najviše iskustva. Pet dana u tjednu vodit ću i uređivati središnju informativnu emisiju Dnevnik u 19 sati. S devet godina kontinuiranog vođenja Dnevnika HRT-u jedan sam od najdugovječnijih voditelja na ovim prostorima, mislim da više staža u toj stolici jedino ima kolega Saša Kopljar. Ali, bez obzira na sve iskustvo i rutinu, priznajem da me nakon jednogodišnje pauze malo hvata trema od novog susreta s gledateljima. Stvarno se vraćam onome što najviše volim raditi i to me sada najviše ispunjava, osobito jer imam zaista fantastičnu ekipu šefova, suradnika i kolega koji su jamstvo da ćemo svi zajedno napraviti dobar posao.
Najuzbudljivije je kada si u finišu priprema Dnevnika i onda nenadano iskrsne događaj za koji se više nemaš vremena pripremati. Tada dolazi do izražaja iskustvo i znanje, sve ono što si usvojio u životu privatno i profesionalno, jer novinarstvo jest život, život u svakom svom segmentu.
Dolazak u redakciju
U počecima mi je, naravno, titrao ego zbog činjenice da te ljudi prepoznaju, da imaš neke sitne benefite na šalterima, u dućanima, kafićima, ali s vremenom se zasitiš svoje poznatosti pa poželiš anonimnost, da možeš jesti, piti ili šetati bez pratećih pogleda i komentara. S druge strane, poznatost olakšava novinarski posao, lakše dolaziš do informacije. Sve u svemu, sa slavom se sada nosim zrelije nego prije, lijepo je s njom, ali dobro je i bez nje.
Možda nije po standardima neke MBA akademije naših medijskih menadžera, ali posao sam uvijek doživljavao osobno. Uostalom, na poslu sam bio i po 12 sati dnevno, s mnogim kolegama proveo sam više vremena nego sa ženom i djecom pa je nemoguće posao potpuno odvojiti od privatnog ili osobnog života. Tako su se i poslovni uspjesi ili neuspjesi održavali i na moj privatni život. Nakon dobrog Dnevnika rado se družim i dobro spavam, nakon lošeg nije mi ni do čega. Ali, sva je sreća da sam imao više dobrih nego loših pa sam zato valjda na glasu kao druželjubiv tip.
Prije dolaska u redakciju uspijevam ostaviti iza sebe svakodnevne brige. To je jedan od osnovnih preduvjeta uspješnog posla. Gledatelj ne plaća da bi gledao i osjećao moje probleme nego da bih ja vodio brigu i bavio se njegovim problemima. Od toga kako voditelj izgleda, kako govori i što govori pokazuje i koliko poštuje gledatelja. Naravno da se onda nakon završetka Dnevnika ponekad osjećam kao vozač Formule 1 nakon 40 krugova, ali ako si na postolju, vrijedilo je.
Traženje gledatelja
Zbog bolesti promijenio sam sve što sam mogao i morao promijeniti. Od cigareta do posla. A promijenio sam i odnos prema stvarima i ljudima koji me nepotrebno živciraju. Ne pristupam im više, odnosno na dopuštam da takvi meni više pristupaju. I mislim da je to prvi preduvjet da čovjek u glavi, tijelu i duhu ostane zdrav. Uspio sam evo već deseti mjesec preživjeti bez cigarete, a čak se i šetnje ili umjerena fizička aktivnost ne čine tako strašnima.
Kao i sve drugo dobro što mi se dogodilo u životu, i novinarstvo mi se dogodilo spontano. Fakultet sam upisao jer nisam znao koji bih drugi, na televiziju sam došao odraditi dva tjedna prakse, a ostao, eto, 20 godina. Čvrsto sam uvjeren da je novinarstvo danas bolje nego prije 20 godina. Doista je neprimjereno govoriti da je TV i tiskano novinarstvo danas lošije nego početkom 90-ih ili sredinom 80-ih. Druga je stvar što su naši standardi i očekivanja u međuvremenu porasli. Upravo u tom prostoru N1 televizija želi naći svoje gledatelje. Izvještaj ili osnovna informacija o događaju više nisu dovoljni, stav, interpretacija i analiza sa što više različitih pogleda na jednom mjestu, neopterećeni komercijalnim i političkim pritiscima, takvo novinarstvo mislim da ima svoju publiku više nego ikada.
U životu i na poslu važno je biti uporan, hrabar i spreman na rizik, ali ako nemate sreće da to netko primijeti, sve vam je uzalud. Imao sam sreće da sam bio uvijek okružen šefovima i kolegama koji su mi davali priliku i svoje vrijeme trošili na moje profesionalno obrazovanje i usavršavanje. S druge strane, taj posao zahtijeva i razumijevanje obitelji. A kada to sve imate, onda možete biti i sretni i uspješni u poslu. Za sreću u životu trebaju vam samo tri stvari: obitelj, prijatelji i kućni ljubimac. Morate ih se držati ako želite biti sretni, jer bit ćete sretni jedino ako oni drže do vas.