Kada je prije više od tri godine prolazila intervjue za posao na Al Jazeeri, Lamija Alečković nadala se uredničkoj ili reporterskoj poziciji. Ni na kraj pameti joj nije bilo da će postati izvršna producentica vijesti na Al Jazeeri Balkans. Lamiji i njezinu kolegi koji ima istu funkciju Marku Mrkiću direktno nadređeni je direktor vijesti i programa Goran Milić.
Dakle, njihov zadatak je producirati više od šest sati živih vijesti na dan za Al Jazeera Balkans koja emitira svoj program iz Sarajeva, Beograda, Zagreba i Skoplja. Biti izvršni producent vijesti smatra se inače najstresnijim poslom u TV novinarstvu, odmah nakon ratnog reporterstva.
Ništa bez stresa
- Ja jedino pod stresom i znam funkcionirati! Ako ga nema - kao da me je netko isključio iz struje. Zato volim ovaj posao. Ali koliko god da je stresno, sumnjam da može biti stresnije od ratnog reporterstva ili izvještavanja s visokorizičnih terena. Zato pomalo i zavidim nekim svojim kolegama koji su ulazili u Siriju, gutali dim na egipatskom trgu Tahrir, na kraju krajeva nagutali su se dima i u Sarajevu i Tuzli u vrijeme nedavnih prosvjeda, snimali na Majdanu dok su na agencijama u redakciju stizale vijesti da su snajperi zapucali. To su ujedno trenuci u kojima sam bila pod užasnim stresom, ali hladne glave jer se važne odluke samo tako mogu donositi.
Na prvom mjestu mi je sigurnost ljudi, a onda i priča. No svi naši reporteri i snimatelji su lavovi na terenu i imaju jaku podršku i nas u Sarajevu i mreže, što u takvim situacijama itekako puno znači - kaže Lamija Alečković kojoj se transfer s HTV-a na Al Jazeeru, preseljenje iz Zagreba u Sarajevo danas čine kao da su bili jučer i kao da su bili prije 100 godina.
- Seljenje u mom pretrpanom autu, vožnja po makadamu, gradilištu tamo negdje iza Zenice, gdje je iz te prašine poslije niknula dionica autoceste, a na radiju trešti Coldplay ‘Viva la vida’. Sada mi ti prvi dani djeluju tako daleko. Taj trenutak čak imam snimljen kamerom. Sjetim se onog divnog osjećaja da sam prerezala puno stvari u životu u tom periodu i sve je na čudan način krenulo ispočetka. Sjetim se prvog susreta s redakcijom i male knedle u grlu kad sam se suočila s tim da je to to, promjena, sve novo, sve nepoznato, a tako blisko jer je u pitanju TV novinarstvo. Nevjerojatan je osjećaj podizati televiziju na noge. Od temelja - ističe.
Iza nje su tada bile tri runde intervjua, ona posljednja bila je, kaže, “brutalna, iscrpljujuća i teška”. A ponuda koja je uslijedila doslovce ju je zatekla, čak i razočarala.
- Vrlo iskreno, nisam niti znala točan opis zaduženja i odgovornosti. Pa dok nisam dobila konkretne odgovore, nisam bila u stanju ni pristati na to. A što je presudilo da pristanem? Odlučila sam biti hrabra i prvi put vjerovati tuđoj procjeni više nego vlastitoj. Presudilo je uvjeravanje jednog čovjeka, Ibrahima Helala. A poslije se ispostavilo da je upravo on, kao vođa tima iz Dohe za uspostavljanje AJB-a, postao moj profesionalni uzor i mogu reći guru - kaže Lamija Alečković.
Ženski autoritet
Unatoč mladosti, ali i činjenici da žena na tako visokim pozicijama u našoj regiji ima daleko manje nego muških kolega, nije joj bilo teško uspostaviti autoritet.
- Autoritet se ne nameće. On se stječe s vremenom. Bilo mi je važno da se dokažem kolegama svojim znanjem, da steknu profesionalno povjerenje u onoga tko ih vodi, ali i da vide da ću biti osoba na koju mogu računati za podršku u svakom pogledu.
Nerijetko ljudi u ovome poslu taj dio smetnu s uma. I kao što je moj, prethodno navedeni ‘guru’, nakon što sam nekoliko puta pokušavala argumentima i raspravom u redakciji promijeniti jednu stvar, pa onda grublje stavila točku na ‘i’, rekao: ‘Ti si fina osoba, ali znaš odlično procijeniti kada to ne treba biti! Zato si, među ostalim, odabrana za ovaj posao’. A to što sam žensko? Rekli bi u Sarajevu - ‘niđe veze’! - objašnjava.
Danas joj je teško izdvojiti jedan događaj koji je tim Al Jazeere Balkans odradio, a na koji je najponosnija, jer bilo ih je toliko da ne zna odakle početi. Poput cjelodnevnog praćenja američkih izbora, recimo.
- Ukrajinu smo, kako bi se reklo, prepoznali kao priču netom prije prvih barikada na Majdanu, naši su reporteri tamo od prvoga dana. Sve izbore koji su bili u regiji temeljito smo popratili, jasno i zanimljivo - navodi.
Biti ispred kamere, tvrdi, nimalo joj ne nedostaje. Uvijek joj je bila draža akcija iza nje. No teren je druga priča.
Moj stan u Zagrebu
- Čak nekada, kada šaljem ekipe na teren, ne prešutim da bih tako rado ja išla umjesto njih. Često sjedim i maštam što bih radila kada bih bila tamo negdje, kako bih što snimila, kako bih složila priču - kaže L. Alečković. A ono što više ne može poslovno, putovati, što obožava, nadoknađuje privatno. Barem jednom mjesečno vrati se kući u Zagreb, a kako je za neke njezine prijatelje Sarajevo poslovna, a za druge dobra destinacija za provod, često ih viđa u glavnom gradu BiH, baš kao i svoju obitelj. Priušti si i barem dva veća putovanja u godini. Ali, neke joj stvari i dalje ponekad nedostaju...
- Moj zagrebački stan i neki dnevni rituali koje sam u Zagrebu imala. Eto, to mi nedostaje...