Pogledajte najluđi srpski pogreb svih vremena!

Od svojih pokojnika razni narodi opraštaju se na različite načine,često bizarne, dok na prostorima bivše Jugoslavije, Hrvate i Srbe, osim po sličnim crkvenim obredima, nazočnosti puhačkog orkestra, solo trubača ili tihe ozbiljne glazbe koja na grobljima diskretno dopire iz zvučnika izvedbama Mozarta, Beethovena ili Chopina, u zadnje vrijeme posljednji ispraćaj pripadnika dva naroda sve više ruši stereotipe te postavlja novu glazbenu formu, prečesto baziranu na folk pozadini.

Naime, nema sumnje da su kod Hrvata tijekom sahrana kao neizostavna glazbena podloga već odavno nazočni glazbeni hitovi kao što su: "Hvala", "Tišina", te u Dalmaciji poglavito, skoro pa obvezno, izvedba glazbenog hita šibenske klape Maslina "Da te mogu pismom zvati", koja prečesto stvara morbidnu atmosferu.

Ništa drugačije, čak i bizarnije, činjenica je postojanja novih običaja kod naših istočnih susjeda, pri čemu je nedavno u srbijanskom selu Todorin Do obavljena jedna od najbizarnijih sahrana. Naime, poštujući posljednju želju pokojnika, koja je svetinja, danas pokojni Svetislav Lučić, seoski trgovac i lola-bekrija, obvezao je za života svoga rođaka da ga na onaj svijet isprati uz pjesmu Roma, opće veselje i pijanku, koju je prema želji pokojnika obavio njegov najbolji prijatelj, izvjesni Toma Mačak.

Obećano-ispunjeno, pri čemu je u poštivanju posljednje pokojnikove želje, nazočnosti cijelog sela i šire rodbine, kuknjava zamijenjena pjesmom, a zvuci lopate koja je tapkala po zemlji glazbenim hitom Safeta Isovića: Ako umrem bela vilo, da'l bi tebi žao bilo..."- javlja beogradski Press uz prikladni video zapis sa sahrane.

Opraštanje se potom nastavilo pijankom na mjestu događaja i hitom "Milorade, bekrijo, sve si pare popio", uz neizostavno posezanje nazočnih za krupnim novčanicama koje su romskim glazbenicima ljepili na čelo, dok su ostali mještani usput na istom groblju iskoristili prigodu za kratki posjet i obraćenje grobnim rakama svojih pokojnika - Slušaj, Veseline,nemoj da me zoveš - obratila se tako jedna mještanka svome preminulom suprugu - ja ne mogu još da dolazim. Imam ovde puno posla. Evo, umro naš Laca i muziku mu doveli, znaš da je tako voleo. A ja sad odo kući, ima vremena, doći ću kod tebe kad završim sva posla - zaključila je udovica.