Petar Grašo: Bitna mi je zabava, nisam tip koji trči za slavom

ZAGREB - Publika ga je prepoznala još prije 16 godina, kada je kao 19-godišnji mladić 1995. Oliveru Dragojeviću na Dori ponudio da otpjeva njegovu “Boginju” koja je na tom natjecanju osvojila drugo mjesto. Prvo mjesto sam Petar Grašo osvaja godinu dana poslije, na Zadarskom festivalu, a 196 centimetara visok bivši košarkaš (koji će za koji tjedan ponovno na teren istrčati u košarkaškom dresu), godinu dana poslije objavljuje album prvijenac “Mjesec iznad oblaka” prodan u više od 90.000 primjeraka.

Dvije godine poslije objavljuje također sjajno prihvaćen album “Utorak”, a 2003. na tržište izlazi njegov album “Šporke riči”. A onda slijedi osam godina duga diskografska stanka, prekinuta tek objavom kompilacije “Uvertira” s njegovim najvećim hitovima.

O razlozima stanke, košarkaškoj karijeri, novom albumu koji će zgotoviti do kraja godine, ali i o projektu “Madre Badessa” Tončija Huljića u kojem Petar sudjeluje kao pjevač, splitski je glazbenik progovorio za Studio.

• O projektu Tončija Huljića ‘Madre Badessa’ svi govore već četiri mjeseca otkako je promoviran na HTV-ovoj Dori. Kako ste vi ušli u tu priču?

- Slučajno. Naravno, ako vjerujemo da slučajnost uopće postoji. Tonči je s Goranom Bregovićem dvije godine razvijao ideju o glazbenom mediteranskom projektu koja je prošla različite koncepcije da bi na kraju dobila ove konture. Ja sam u priču ušao prije nešto više od godinu dana, kada mi je Tonči pustio integralne verzije pjesama i pitao me bih li probno otpjevao nekoliko pjesama. Ušao sam u studio i odmah se osjetilo da smo se ja i te pjesme zavoljeli na prvo slušanje.

• Mediteran je, piše u najavi prvog albuma ovog benda, mjesto gdje raste maslina, ima magaraca i nema sredine. Koje su još osnovne karakteristike Mediterana i jeste li vi pravi Mediteranac?

- Osim masline koja je u većini slučajeva osnovna značajka koja ocrtava granice Mediterana, postoji ta kulturološka komponenta koja Mediteran čini drugačijim i posebnim. Mediteranci, posebno oni koji, poput mene, žive u neposrednoj blizini mora, nemaju običaj ploviti tom nekom srednjom strujom života. Jedra su ili potpuno podignuta ili spuštena, a pritom nije najvažnije koliki je vjetar. Jednostavno se živi punim plućima i pušta se emocijama da upravljaju životom. To nije uvijek najmudriji izbor, ali iznjedrio je tako osebujan kolorit muzike, hrane i arhitekture da je to neprocjenjivo. Ja sam Mediteranac, ali spadam u još puno radikalniju ‘sektu’ po gore navedenim parametrima, a to je - Dalmatinac.

Mali čovjek s mora

• Pjesme s albuma odišu fellinijevskom atmosferom. Koliko vam ona godi, odnosno koliko je Fellinija u vama?

- U Dalmaciji, a posebno Splitu, tj. onom što je od njega ostalo, veliki je utjecaj talijanske kulture i takve vrste komunikacije, jedne fine histerije i potrebe da se filozofira i pametuje oko ničega, a da pritom sve ima savršenog smisla i neku višu poruku. Takav je i Fellini, ali i Smoje sa serijom ‘Naše Malo Misto’ iz koje se možda najviše naziru sva filozofija i genijalnost ovog podneblja. Antologijska rečenica Galilea iz ‘Našeg malog mista’ glasi: ‘Bravura je živit bez lavura’ (vještina je život bez rada). Tončijeve pjesme odišu takvim uvjerenjima i presjek su razmišljanja malog čovjeka s mora koji je zadovoljan u svojoj sredini i ne vidi razloga da se u životu teži ičem višim od litre vina, malo friške ribe i mjesta u hladu.

• Pjevate na starodalmatinskom. Tko će vas razumjeti?

- Ljudi, pogotovo oni izvan Dalmacije neće baš razumjeti sve riječi, ali će zato u knjižici uz CD biti prijevodi. No vjerujem da ljudi isto tako ne razumiju baš sve što pjevaju Cesaria Evora, Gypsi Kings ili Manu Chao, ali im to i nije presudno. Mislim da je najvažnija energija koju nosi muzika.

• Što je s vašom autorskom glazbom? Kakvog Petra publika može očekivati?

- Onog koji je surađivao s najboljim muzičarima, producentima i autorima na domaćoj, tako i na svjetskoj razini. Ja sam samom sebi inače najteži suradnik, moje pjesme dugo nastaju, neke bacam, neke mijenjam, ali sam na tragu onoga Graše kakvog ja želim čuti. Moj dug prema ljudima koji me vole i slušaju je ogroman jer su oni zaslužni što radim ono što volim i stoga je odgovornost velika.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA