Najveći mag filmske glazbe stvorio je čak i zaseban žanr: Morriconeovu muziku za vesterne

U povijesti filma bilo je velikih skladatelja, no samo je jedan čija je glazba bila tako impresivna i u filmu i izvan filma. Taj jedan je Ennio Morricone, ma koliko s glazbom u filmovima i van njih bili impresivni i John Williams, Bernard Herrmann, John Barry, Jerry Goldsmith, Lalo Schifrin, Max Steiner, Maurice Jarre, Henry Mancini, Nino Rota ili po tematici, jer obojica su se proslavili glazbom za vesterne, Dimitri Tiomkin.

Potonji za one “klasične” holivudske, a Morricone za talijanske špageti vesterne zbog čega me odavno zabavlja činjenica da su najveličanstveniju muziku za najameričkiji filmski žanr skladali jedan ruski Židov i sin rimskoga trubača.

Jazz i klasika

Ennio se rodio u Rimu (10. studenoga 1928.) u kojem je i preminuo (6. srpnja 2020.), obrazovao na konzervatoriju Svete Cecilije, a notama ga je prije toga podučio otac Mario Morricone. Prije ulaska u filmsku glazbu i špageti vesterne tijekom 60-ih, bavio se jazzom, klasičnom glazbom i aranžiranjem zabavne glazbe za potrebe talijanske državne RTV kuće RAI, a kasnije i za talijanski ogranak američke diskografske kompanije RCA te za talijanske zvijezde kancone poput Rite Pavone, Giannija Morandija, Milve, Mine i drugih.

Na San Remu 1964. godine skladbu “Ogni volta” (“Every Time”), koju je napisao zajedno s Robyjem Ferranteom, otpjevao je Paul Anka, a iako se spomenuti singl prodao u tri milijuna primjeraka, tijekom 50-ih Morricone nije lagodno živio od glazbe. Prvu skladbu skladao je sa šest godina, a malo nakon rata završava studij i u oslobođenoj, ali siromašnoj Italiji počinje skladati prva djela klasične glazbe i kao ghost-writer ili “autor iz sjene” pod imenima Dan Savio i Leo Nichols asistirati tada poznatijim i etabliranim talijanskim autorima filmske glazbe.

Prvi pravi debi u filmskoj glazbi dočekat će 1961. godine s partiturama za “Il Federale” Luciana Salcea s kojim će surađivati neko vrijeme. Godine 1964. okušava se u avangardnoj glazbi, kao član Gruppo di Improvvisazione di Nuova consonanza (G.I.Nc.) s kojim snima sedam albuma za Deutsche Grammophon koje obožava veliki jazz avangardist John Zorn. Najpoznatiji od tih albuma je “The Feed-back” iz 1970. godine, sraz atonalne, jazz i funk glazbe čiji su segmenti kasnije bili rabljeni i kao semplovi u određenim hip-hop skladbama.

Ipak, taj dio njegovog opusa mnogo je manje poznat od opusa za špageti vesterne koji započinje također 1964. godine za film “Za šaku dolara” Sergia Leonea s kojim je jedno vrijeme išao u školu. To je početak povijesne role po kojoj će mnogi pamtiti i zbog koje će mnogi veličati Morriconea jer njegovi filmski “scoreovi” za talijanske komedije iz ranih 60-ih nisu davali do znanja u kakvog bi se genijalnog skladatelja mogao razviti.

Rad za Tarantina

Skladao je glazbu za više od 500 filmova i serija pa tako i za “Profesionalca” s Belmondom te surađivao s plejadom talijanskih (Corbucci, Faenza, Pasolini, Bertolucci, Argento, Damiani, braća Taviani...) i nizom holivudskih redatelja, uključivši Boormana (“Egzorcist 2”), de Palmu (“Nedodirljivi”), Polanskog (“Frantic”), Levinsona (“Bugsy”), Stonea (“U Turn”) i Malicka za čiji “Days Of Heaven” prima prvu nominaciju za Oscara, no u legendu je “ujahao” sa Sergiom Leoneom.

Pisao je glazbu koja je bila bliža i klasičnoj nego vesternu i twang-rocku, uključivala orkestre, zborove i raznolike glazbene teme, od sakralnih i atonalnih, od baroknih do avangardnih, od “Misije” do “Stvora”, od “Malene” do “Mrske osmorke” Quentina Tarantina. To je i jedini film za čiju glazbu Morricone osvaja “redovnog” Oscara, uz onog “počasnog” koji je primio 2007. godine za “veličanstven doprinos filmskoj glazbi”, a što je tada izgledalo onako kako je izgledalo kad je 1979. godine Hitchcocku uručen Oscar za “životno djelo” kojeg kao redatelj nije dobio ni za jedan svoj film.

Uz dva Oscara osvojio je i četiri Grammyja te šest nagrada Bafta, a prodao je više od 70 milijuna albuma. S obzirom na to da se globalno etablirao glazbom za Leoneove vesterne, a Oscara primio za “Mrsku osmorku” Tarantina koji je obožavao Morriconea te njegovu glazbu koristio kao “semplove” za ranije filmove “Kill Bill”, “Django Unchained” i “Inglourious Basterds”, zgodno je komparirati Ennia “kod Leonea” i Ennia “kod Tarantina”. Kao što “Mrska osmorka” nije tipičan vestern nego hibrid istoga s kazališnom predstavom i krimićem, tako je i Morricone ispisao komad glazbe koji nema veze s onime što se inače smatra glazbom za vesterne, ma koliko se spomenuti promijenili od vremena Johna Waynea i Garyja Coopera do danas.

“Ovakva količina nasilja odredila je tonalitet i timbar glazbe pa sam svaki instrument morao tjerati do ekstrema. Zahtijevati da se tako svira donekle je nasilje nad glazbenicima i to je teško, ali je bilo potrebno kako bi glazba odražavala patnju žrtve u tim nasilnim scenama”, pojašnjavao je Morricone skladanje glazbe za Tarantina.

Kod Leonea, pak, Morriconeova glazba koja “pripada tom periodu i tim filmovima”, kako je jednom rekao, predstavljala je treću ili četvrtu glavnu ulogu, uz role Clinta Eastwooda i Lee Van Cleefa, primjerice. U zapuštenim selima s granice, blizu zvonika ruševne crkve, na groblju i u preriji kojom se kovitlaju kovitlanjem buseni suhe trave njihovi ledeni pogledi, žvakanje cigara, mamuzanje konja, stajanje na obzoru, potezanje revolvera ili vađenje džepnog sata nezamislivi su bez atmosferične, napete i dramatične glazbe Ennia Morriconea koji je fićukom, imitacijom hukanja sove, jezivo usamljenom usnom harmonikom, twang-zvukom električne gitare koju je među prvima uveo u filmsku glazbu, trubom i drombuljom, basovima bogatom pratnjom orkestra, pucnjem puške, njištanjem konja i gromkim zbornim vokalima kadrirao scene koliko i Leone u “Dolarskoj trilogiji”.

Kompilacija

Stoga i nije čudno da je njegova filmska glazba često nastavila zaseban život, od “Za šaku dolara”, “Za dolar više” i “Dobar, ružan, zao” preko “Bilo jednom u Americi” i “Nedodirljivih” do “Misije”.

Postala je zaseban glazbeni žanr, ili barem začin glazbi mnogim bendovima americane poput Calexica i Giant Sanda, a u velike štovatelje njegovog opusa definitivno valja ubrojiti i Dalibora Pavičića (The Strange, The Bambi Molesters) koji je u čast Morriconea osmislio i uz pomoć surf-rock­ bendova s raznih krajeva svijeta početkom 21. stoljeća za Dancing Bear realizirao sjajnu kompilaciju “For A Few Guitars More: A Tribute To Morricone’s Spaghetti Western Themes” s obradama “ultimativnih” skladbi iz dana ponosa i slave talijanskih vesterna.