MILJENKO JERGOVIĆ Pravilo je glasilo: Dnevnik traje pola sata i ni minutu više. Kada ga jednom produže, bit će to zbog rata

Godine 1973, kada je ovaj gledatelj, navršivši sedmu godinu života - što je u ono vrijeme, prije trenda općeg djetinjenja, predstavljalo dob svojevrsnoga gledateljskog punoljetstva - počeo pratiti informativni i sportski program, televizijski je dnevnik počinjao u osam. Tada je svaka republika i pokrajina u jugoslavenskoj federaciji imala svoju državnu televiziju, koja je na prvom programu emitirala svoj dnevnik.

Tito pa sve drugo

Na drugom programu je u osam, kao svojevrsna alternativa, naizmjence prikazivan dnevnik iz drugih republičkih studija. Naravno, onih koji su ga emitirali na jeziku koji se tad ponegdje zvao hrvatski ili srpski, a ponegdje srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Dnevnike iz skopskog i ljubljanskog studija, kao ni dnevnike na madžarskom i albanskom jeziku, što su ih emitirali studiji u Novom Sadu i Prištini, nismo imali prilike da gledamo.

Dnevnik je trajao pola sata, i ni minute duže. Na početku bi, u prvih nekoliko minuta, tekle vijesti o državnim aktivnostima maršala Tita, nakon čega bi emisija potekla onako kako i danas teče. Uz tu razliku što je u onodobnom dnevniku bilo neusporedivo više vijesti iz svijeta. Javljali su se dopisnici iz svih krajeva svijeta: osim što su državne televizije imale stalne dopisnike u Washingtonu, Moskvi, Bonnu ili Parizu, imali su ih i u Lusaki, Džakarti, Delhiju, Kairu...

Dopisnici su izvještavali o ratovima ili o obavljenim demokratskim izborima, ali i o životnim i društvenim temama. I da, u dnevniku je bilo neusporedivo više vijesti iz kulture. Povremeno bi s partijskih pozicija bio kritiziran neki književnik ili filmski režiser. To je uvijek zloslutno zvučalo, ali osim u vrlo rijetkim slučajevima (koji bi se zbili, uglavnom, u Bosni), nisu to bile najave nečijeg hapšenja.

Novinari stare garde

Postojale su i tehničke razlike u odnosu na današnji dnevnik: skoro da nije bilo prethodno snimljenih sadržaja, pa kada bi voditelj dnevnika, ili dopisnik koji se uvijek javljao telefonom, govorio o događajima u Pekingu, na ekranu bi se, kao ilustracija, pojavljivala fotografija Pekinga. I to uvijek ista fotografija. Tako su i jugoslavenski gradovi imali svoje tipske fotoilustracije. Zagreb je, barem na Televiziji Sarajevo, vazda prikazivan snimkom Umjetničkog paviljona, snimljenog nekako s kolodvorskoga krova, tako da se vidio i spomenik kralju Tomislavu.

S današnje tačke gledišta onodobni dnevnik bio je očajno statičan i monoton. Osim ako se slikovni sadržaj na čas zanemari, pa poslušamo, makar i u sjećanju, ono što su voditelji i novinari dnevnika nekad govorili, vidjet ćemo da se radilo o neusporedivo boljim novinarima.

Frane i Bešker

Ovom je gledatelju, evo, sad u ušima glas što ga je čuo kad mu je bilo devet ili deset godina: iz Milana se u dnevnik Televizije Zagreb javio Frane Barbieri, da izvijesti o susretu trojice eurokomunista u Parizu (Talijan Berlinguer, Španjolac Carrillo i Francuz Marchais), a ono što je izgovorio bio je esej o suvremenoj Europi. Ako se izuzmu rijetke intervencije Inoslava Beškera u središnje dnevnike različitih hrvatskih televizija, danas nema onog čija bi nas riječ izgovorena u dnevniku mogla zainteresirati ili uzbuditi.

Smisao i sadržaj zamijenila je u dnevniku montaža atrakcija, mnoštvo šarenih sličica, voditelji koji manje-više bezuspješno imitiraju Gorana Milića iz vremena kada je ovaj vodio dnevnik Televizije Beograd, i voditeljice koje kao da se nude za ženidbu svim svojim muškim gledateljima.

Dječje povečerje

U to vrijeme, kada je dnevnik počinjao u osam, televizijski program radnim je danom trajao jedva do 22 i 30. Vikendom bi bio do sat duži, dok su prigode da se uz uključeni televizor dočeka i novi dan bile su iznimno rijetke. Osim za Novu godinu, cjelonoćni smo program, na primjer, imali i za vrijeme Olimpijskih igara 1976. u Montrealu. Te ljetne noći spadaju među najljepše ne samo televizijske doživljaje u životu ovog gledatelja. Bio je školski raspust, svi u kući su spavali snom pravednika, a on je dočekivao jutro uz kvalifikacije u konjičkom sportu i finala u hrvanju grčkorimskim stilom...

Sve važno već se bilo dogodilo prije dnevnika: i “Naše malo misto” i “Pozorište u kući”, i američka serija “Gradić Peyton” originalno su emitirane između pola sedam i pola osam, nakon čega je u petnaest do osam, po gvozdenoj, nepromjenljivoj televizijskoj šemi slijedio crtani film, koji je označavao svojevrsno dječje povečerje.

Poslije dnevnika radnim su danom emitirane vanjskopolitičke emisije, ozbiljna glazba i manje komercijalne igrane serije, uglavnom strane proizvodnje. Naprimjer, sovjetska serija “Sadamnaest trenutaka proljeća”, o fatalnom obavještajcu Štirlicu.

Život prije kabelske

Gledatelj se ne sjeća koje je godine dnevnik premješten u svoj današnji termin, dakle u pola osam, a mrzi ga da to istražuje. Ustvari, nije da ga mrzi, nego mu je draže da ne zna taj podatak. Moglo je to biti 1974. ili 1975, ali nikako kasnije. (I evo dokaza koliko su sjećanja varljiva: nakon što je završio ovu priču, gledatelj je listajući novinsku dokumentaciju naišao na podatak koji je pokušavao izbjeći: do promjene je došlo tek u siječnju 1978.)

Promjena je bila revolucionarna, vjerojatno najvažnija u povijesti domaće televizije, i bitno se odrazila na ritam i povijest naše svakodnevice. Nije se radilo samo o tih pola sata, nego je pomaknuto težište cjelokupnog programa, redefiniran je smisao televizije, a društvo se pokrenulo da od socijalističkog radnog ritma od 7 do 3 s vremenom pređe u zapadni ritam od 9 do 5.

Program je produžen do ponoći, a uskoro i sat duže. Središnji dnevnik više nije bio negdje u sredini večernje šeme, nego se našao na njezinom početku. Sve važno na televiziji od tada će se događati nakon osam.

No, i dalje smo se čvrsto držali toga da dnevnik traje pola sata i ni minuta više. Kada se dnevnici jednom budu produžavali, događat će se to iz nekih vrlo zloslutnih razloga. Produženi dnevnik bit će najava rata. U to vrijeme, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pristigla je i ta navada da se provjerava gledanost pojedinih televizijskih emisija, iako državna televizija još uvijek nije imala konkurenciju, niti su se bili pojavili razvijeniji kabelski programi.

Novinar je teletabis

Svih tih godina do pred rat, trivijalni sadržaji nisu prodirali u dnevnik. Izvan njega ostala je cjelokupna lakoglazbena estrada, pa čak i najkvalitetniji njeni dijelovi. Jedina glazba o kojoj se moglo progovoriti u dnevniku bila je ozbiljna glazba. Iz Zagreba i Beograda bi, možda, i progovorili riječ-dvije o džezu. Za Sarajevo i Podgoricu (a zapravo Titograd) bilo je to bogohuljenje. Bijelo dugme je u televizijskom dnevniku spomenuto kada je bubnjar grupe završio u zatvoru jer su mu u bas-bubnju pronašli heroin...

U to vrijeme smatralo se važnim razlikovanje ozbiljnih i neozbiljnih sadržaja, kao u životu, tako i u televizijskom programu, u kulturi, umjetnosti, književnosti... Razlika koja bi se tako uspostavila bila je čvršća i od Berlinskog zida, a svaki bi odgovorni građanin, o piscu i novinaru da i ne govorimo, insistirao na njezinom rušenju ili, barem, relativiziranju. Kada jednom te razlike više ne bude bilo, isti taj pisac i novinar, samo dvadesetak godina stariji, spremno bi poradio na njenom uspostavljanju, makar ga to koštalo živaca i vremena. Ali kasno je, i svi zidovi već su srušeni. Ne postoji više ništa što bi bilo zaštićeno svojom ozbiljnošću. Gledatelji su se pretvorili u idiote, a novinari u zabavljače nižeg reda, u teletabise.

Televizijski dnevnik, kao ni televizija, danas više nema onu ulogu koju je imao nekad. Izgubio ju je, uglavnom zbog gluposti svojih tvoraca, a ne zbog neke velike tehnološke ili društvene promjene. Umjesto da bude brana ozbiljnosti, dnevnik se pretvorio u infotajment.

Kažu da će Hrvatska televizija preseliti svoj središnji dnevnik pola sata ranije, da će počinjati u sedam, da će trajati duže i biti obogaćen nizom zabavnih sadržaja. U nastojanju da pobijedi konkurenciju, Televizija (ona jedina koja bi se trebala pisati velikim slovom, nastala na tradicijama Televizije Zagreb) dnevnik je naumila pretvoriti u nešto što bi nalikovalo svakodnevnom šou “Lijepom našom”, urednika i voditelja Branka Uvodića.

Tko je Dane Roško?

Time će se, možda, zatvoriti krug: Branko Uvodić jednom je davno bio baš to - voditelj ozbiljnoga televizijskog dnevnika. Sjeća li se još netko toga? Ima li još koga s jednim ljudskim terabajtom sjećanja, ili smo se baš svi pretvorili u jeftine memorijske stikove na koje jedva da stane i jedan televizijski dnevnik što ga je vodio Dane Roško. Znate li tko je bio on?