Moj uobičajeni radni dan počinje buđenjem između sedam, pola osam, s prvim žamorom koji dopire ispod mojih prozora s glasovitog sarajevskog igrališta Metalac koje je ispisalo mnoge priče. Posljednjih godina na tom se igralištu održavaju projekcije filmova koje mogu pratiti s prozora svoje sobe. Najprije provjerim kakva je tog jutra Miljacka, ima li magle nad Trebevićem, kakvo je vrijeme u gradu u kojem živim već četvrtu godinu... Potom slijedi turska kava. Njoj se veselim već kad krenem spavati. Pravi ritual. I dandanas zaboravim koliko ono puta treba prokuhati, promiješati pa ostaviti da se slegne, ali umišljam da je radim dobro. Ozbiljna joj je konkurencija samo arapska kava, s aromama znanim samo mojim kolegama u redakciji u Ramali. Kupila sam je u Bejrutu, ali u Hrvatskoj ona nema isti okus. Fali ona sitnica koju nikako ne mogu otkriti! Istodobno odmah uključujem HTV i “Dobro jutro, Hrvatska” da provjerim kakvo je vrijeme u mojoj zemlji. Tako na početku dana zatomim potencijalnu krizu koju Englezi nazivaju jednostavno homesick, a ja to zovem bauštelska tuga. Izlazak na sarajevske ulice odagna takve misli do povratka navečer u moj lijepi, tihi stan.
Pravilo zadnjeg dana
Radni dio moga dana u Sarajevu počinje mailovima Al Jazeere Balkans newsdeska da bih usporedila koliko se najava događaja iz finalnog prospecta večer prije poklapa s LOG-om tog dana. To nam je svima svojevrsna skripta onoga što radimo, što očekujemo da će se razvijati kao važniji događaj, otkud su live-vi, reportaže, gosti... tko od kolega prati događaje tog dana u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, BiH. Isto tako i u doslovno svakom dijelu svijeta gdje se nešto zbiva jer Al Jazeera ima tu sreću da može imati svoje ljude svuda.
Na terenu su dani sasvim drukčiji. Na brzinu doručkujem da me drži cijeli dan jer često nemamo vremena za jelo, pa pojedem nešto tek navečer i to ovisno o planu uključenja uživo. Ponekad pošaljemo fiksera da nam donese nešto u te improvizirane, terenske redakcije, tek da se malo zavaramo, a onda se nerijetko dogodi da nam to bude jedini obrok. Međutim, otkad radim reporterski posao, uvela sam pravilo zadnjeg dana, a ono podrazumijeva u kojoj god da smo državi, bila to Grčka, Bugarska, Izrael, Libanon, Ukrajina, Italija, bio rat ili izbor novog pape, ekipa ima pravu gozbu koja uključuje najfinija nacionalna jela i pića s tog područja. I tu ne štedimo ni vrijeme ni maštu.
Light knjige
Noći su prekratke za pravi odmor jer rano ustajemo, cijeli dan radimo i ponekad poslije ponoći liježemo, ovisno o zemlji i vremenskoj razlici. Na primjer, s Golanske visoravni išla sam ravno na aerodrom u Tel Aviv gdje sam, ranom zorom, prije ulaska u avion montirala i poslala reportažu za emitiranje sljedeći dan.
Kad sam u Sarajevu pokušavam doći kući prije ponoći jer poslije nema vode i tada ponekad od umora padam polusvjesna u krevet. U Zagrebu pak ljepota doma znači izlaske, vlastite gušte i život u najljepšem smislu te riječi.
Slobodno vrijeme u Sarajevu kratim slušanjem glazbe, gledanjem televizije, filmova. Ondje obavezno čitam light knjige, da me oraspolože, pa se znam tako smijati da susjedi misle da imam superzabavno društvo, a ja sam u tim trenucima sama! Na odmoru pak čitam knjige koje su težeg sadržaja - biografije, povijesnu tematiku, ono za što treba više koncentracije.
Umjetnost snažno djeluje na mene. Slikarstvo je, primjerice, mana koju nerado prihvaćam. Trudila sam se i poboljšati na tom području iskoristivši jedne godine godišnji odmor za odlazak u Sankt Peterburg. Primarno, kako bih svaki dan nakon doručka tri sata obilazila Ermitage, a onda i mjesta velikana kojima sam impresionirana - Dostojevskog, Gogolja, Puškina... Međutim, od Dvortsovaje Plošćadi ostala su mi samo sjećanja na koncert Rolling Stonesa i tisuće Rusa koji su pokušavali pjevati njihove pjesme.
Posložiti novinare
Najljepše je biti reporter i istodobno guštati u studijskom radu. To imam radeći u emisiji “Kontekst”, “Recite Al Jazeeri” ili “Oni pobjeđuju”. To je timski rad, ali s autorskim potpisom, i naravno da je veći izazov. Nerado sam se prihvaćala uredničkih uloga iako sam ih obavljala s lakoćom. Međutim, iskustvo savjetnice za program kojim sam i počela 2010. godine radeći za news televiziju TV1 u BiH ono je što bih opet jednom htjela - posložiti novinare i sadržaj na zadovoljstvo gledatelja. Iskustvo i sigurnost su golemi, a želja velika kao i prvi dan.
Pripreme za izvještavanje ovise o tome javljam li se iz neke države, pratim li specifičan događaj ili je to redakcijski rad. Kad sam u redakciji onda istodobno na jednom ekranu gledam program nekih svjetskih news televizija, na drugom I News s otvorenim agencijama na kojima blicaju alerti, odnosno upozorenja, otvorene su stranice RT newsa, BBC-a, CNN-a... Opterećena sam osjećajem da ću propustiti važan detalj koji daje boju priči.
Bolne sitnice
Na neki način bilo je naravno teško donijeti odluku o preseljenju u Sarajevo. Ostavljaš svoju kuću, obitelj, zemlju. S druge strane, takva ponuda se teško odbija, a i imala sam golemu želju dograditi se kao osoba na valjan način. Najbolji put je da odete izravno u srce događaja. Danas mi teško netko može prodavati svoje impresije o Ukrajini, Palestini, Siriji... Velika je to nagrada za činjenicu da u Hrvatskoj dvije godine nisam mogla raditi ni na jednoj televiziji. Zašto - danas mi je jasno, ali onda me proganjalo.
U početku sam se teško privikavala na život u novoj sredini, ali nakon nekog vremena postajalo je sve lakše i lakše. Gledate različitosti, pokušavate shvatiti, naučite kvalitetno razumjeti pitanje manjina. Ta je škola najjača na vlastitoj koži. Sarajevo me promijenilo u mnogim za život važnim stvarima i potvrdilo neka razmišljanja koja je bez takvog iskustva bilo neodmjereno iznositi.
Još samo ponekad me pogode neke sitnice i to mahom iz hrvatskih pisarnica žutog štiva. Prepoznaš da je tekst nakićen dojmovima autora, a da te ta osoba nikad nije nazvala, ni jedno pitanje postavila. No, što bi čovjek trebao učiniti? Ima ona izreka: “Ne možeš cijelom svijetu ispeći kolače”.
Samo najjači
Ne postoje nikakve prednosti ni mane toga što sam javna osoba. Dok sam radila u Hrvatskoj to je nerijetko bilo predimenzionirano u smislu ljubaznosti onih koji su očekivali nešto od mene, neku uslugu... Međutim, kad sam dala otkaz na jednoj televiziji, ostali su mi samo prijatelji i kvalitetni poznanici pa sam osjetila i olakšanje. Raščistio se nered. Nakon toga pokušavam održati red. Normalno živim, izlazim gdje želim, ne opterećujem se gotovo ničim i sretna sam. Za uspjehe i neuspjehe uvijek sam znala da su jedni i drugi privremeni i da moram dalje. Takav je život. Čim staneš - ispadneš. Samo se najjači vraćaju.
Projekte odabirem prije svega prema ljudima s kojima ću surađivati i prema uvjetima rada i slobode koja se pruža. Plaća me ne zanima osim u smislu da mi omogući pristojan život. Ne zanimaju me ni vile, ni auti, ni supermarkirana odjeća pa nemam motiv tražiti više od potrebnog. Svaki put se zgrozim kad čujem da “netko ima veći koeficijent od nekog”. Smatram da će kvalitetna osoba uvijek naći način da bude primjereno plaćena, a sve drugo je uvreda za kuću za koju rade materijalisti u novinarstvu.
Život na terenu
Fokusirala sam se na problematiku Bliskog istoka jer je to jedna od politički najturbulentnijih i vojno najopasnijih regija na svijetu, ali i zbog povijesti tog područja. Još tijekom fakulteta bila sam fokusirana na izraelsko-palestinsko pitanje i tamo me život odveo.
Zanimljivo, moj prvi izbor teme diplomskog rada bio je primjena modela konsocijacijske demokracije na području BiH. Od nje sam u zadnji čas odustala, ali život me kasnije odveo baš u tu zemlju. Zanimaju me iznimno i zemlje bivšeg SSSR-a tako da se u tome krugu i krećem. Inače, volim putovati službeno, ali privatno ne.
Teško je opisati osjećaj kada se javljam uživo. Kada vam se pruži prilika da iz prve ruke prepričate gledateljima ono čemu svjedočite, to je kao da vam netko pokloni zrak. To je strast, ništa drugo. A studio nikad nisam posebno voljela, ali mi se uvijek događao. Kaže Goran Milić da sam najlošija u studiju. Ja ću to rado potpisati. Ionako osobe koje ne idu na teren ne smatram novinarima.
Čuvam svoj mir
Tu gdje sada radim novinarstvo je upravo onakvo kako sam zamišljala kad sam se odlučila za tu profesiju. Ali, generalno gledajući, naravno, nije. Pretjeruje se u doživljajima, s ljudima, situacijama. Pridaje se značenje nevažnim stvarima poput - je li Radimir Čačić izašao iz zatvora na ova ili ona zatvorska vrata. Koga to zanima? Pitanje je samo ima li snage vratiti se, s kim i što točno nudi? Koliki će mi biti porezi, gdje će i kako usmjeriti ovu vojsku nezaposlenih, hoće li se prestati zaduživati, a ne znamo ni točno za što, i hoću li njihovu (političku) uslugu plaćati u primjerenom iznosu. Sve drugo je, više-manje, smiješno.
Što se prehrane tiče, upravo dok odgovaram na ova pitanja jedem pršut i ne skidam masno. I čvarke umjesto čipsa, onako - bez ičega. Ipak sam ja cura iz Bilogore. Međutim, vježbam, koliko mi to obveze dopuštaju. Na odmor pazim jer umoran mozak ne može ponuditi maksimum. Zato rijetko izlazim i čuvam svoj mir. Dat ću si oduška u penziji!