Kemal Monteno je itekako živ. Istina, dvaput tjedno odlazi na dijalizu, uskoro ga čeka transplantacija bubrega, nedavno je ugradio srčanu premosnicu, ali na dan našeg razgovora, i dva dana pošto su ga mediji drugi put u njegovu životu pokopali, Monteno je vozio prema Umagu, gdje je te večeri imao koncert. A koncerte ima zakazane i za iduća dva mjeseca. Odlično izgleda, iako ne pazi previše na prehranu jer najgore je, kaže, ionako proživio u Sarajevu.
- Super se osjećam, nikad bolje, što je najgore - naglasio je na samom početku.
Ne osuđuje i ne zamjera
Kemo oduševljava vedrinom, on je čovjek koji ne osuđuje i ne zamjera i zato je na pitanje razmišlja li o tome da tuži medije koji su ga živog pokopali odmahnuo rukom.
- Al’ koga da tužim? To je već drugi put da su me proglasili mrtvim. Prvi put 1995. u Ljubljani. Sjedimo pokojni Davorin iz Indeksa i ja i on priča s rajom iz Sarajeva. I on, da bi izvuk’o mog sina iz Sarajeva, zove jednog Talijana. Kaže: ‘Daj pošalji mi Kemi ovog, ne mogu ja više da se za njega brinem. Umrijet će mi ovdje na rukama’. Folira mu da mi pusti sina koji je još bio pod armijom, rat nije bio završio. A sve to se događa u kafani. Jedan mali, čim je to čuo, odmah izašao na ulicu, sve redom zaustavio i rekao im: ‘Znaš da je umro Kemo’. A malo je Sarajevo, od uha do uha i već je to stiglo do Radio Sarajeva: ‘Jučer je u Ljubljani preminuo...’ Ženi i djeci dolazili ljudi izraziti sućut. A ovo sada ne znam. Mislio sam da me je netko zamijenio s Mersadom Berberom. Mersad me posjetio u bolnici kad sam operirao srce i umjesto da on dođe meni na pogreb, ja sam njemu bio jučer. Dovoljno je sada da netko javi na mobitel i stavi na internet. Odmah su me zvali. Prvo me zvao dr. Aganović, pitao gdje sam i rekao: ‘Zar nisi umro?’ Ja kažem: ‘Nisam’. Njega je zvao Arsen kojeg je zvao neki tip iz Sarajeva i rekao mu da sam umro. Telefon mi nije prestao zvrcati od podne do jutra.
Vijest se munjevito širi
Takve se vijesti prošire u tri sekunde. Pogotovo danas kad postoji internet. Pa onda na Facebooku. Ima jedan moj obožavatelj koji zna sve o meni i kad je čuo, počeo je plakati i svima javio. Haris Džinović me zvao ujutro oko 2.30. Bio je na proslavi beogradskog Storyja, tamo su bili svi glazbenici i odjednom je na pozornicu izašao voditelj: ‘Imam tužnu vijest. Danas je umro Kemal Monteno’. Počeli plakati i on i njegova žena. Održali su i minutu šutnje. Sreća da su moje unuke i kći odmah nazvale Branku pa im je ona rekla da se vozi kraj mene u autu. Morao sam se javiti na radio i televiziju u emisije uživo da me ljudi čuju - opisuje Kemal Monteno svoje vraćanje među žive.
I tu je razgovor o smrti i bolesti završio jer nema smisla o tome razgovarati s čovjekom koji ne skida osmijeh s lica. Skromnost je uistinu vrlina koje Monteno ima u izobilju. Kako smo razgovor skrenuli na današnju estradu, nesvjesno je počeo objašnjavati u čemu je ključ njegova uspjeha.
Arsen mu je ispred svih
- Danas su pjesme u 90 posto iste, a u svijetu se svake sekunde napiše jedna nova. Mi ih čujemo jednu ili dvije, iz cijeloga svijeta, koje su hit. Mladi pjevači snime jednu pjesmu i odmah misle da je to hit i da je svi trebaju puštati. Odmah bi preskočili Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, Terezu, Gabi, mene i svih naših 45 godina. Ja sam pjevač više od 40 godina, al’ meni je Arsen Bog i ja njega nikada, nikada ne mogu preskočiti. Džaba je. Mogu ja napisati ‘Yesterday’, ali Arsen je jedan i jedini. On je broj jedan, a svi ostali su broj dva - siguran je.
Poznat je po duetima, ali u tome se, kaže, našao slučajno.
- Ne volim duete, nije u tome fora. Kad sam izdao prvi CD nakon rata, a prošlo je toliko godina da nisam vidio prijatelje, odlučio sam napraviti nešto za uspomenu. Jer, nema više ni albuma sa slikama, samo digitala. Pa bar da snimim glasove prijatelja, da imam album. Napravio sam pjesme i album i to je jedini album dueta. Poslije su me sami zvali. Recimo, Čola neće ni s kim da snimi duet. Da mu dođe Sting, on bi ga odbio, ne voli to. A mene kad zovu, pogotovo neki mlađi pjevači, ja kažem: ‘Što se mene tiče, može, al’ pošalji pjesmu da je čujem. I ako se meni sviđa, što je ne bih snimio’. Neka prođe, neka ne. Ali to je prije svega želja da pomognem mlađima, a ovo drugo su dueti nas starijih. Recimo, Arsen i ja smo davno napravili jedan duet, ali to nikada nije izašlo. A toliko mi je draga ta pjesma, al’ ja bih sada da to snime Arsen i Gabi jer je takav tekst. Ljubavni, a kad nas dvojica pjevamo, zvuči ‘gay’ - objašnjava.
Monteno je napisao nebrojeno mnogo prekrasnih pjesama, pjesama koje govore o ljubavi, sretnoj, a čak i više onih o onoj izgubljenoj i nesretnoj iako živi sa ženom svog života s kojom ima dvoje djece i dvije unuke.
- Ne gledam samo sebe. Gledam i druge. Recimo, tužna mi je sad ova priča Severine i Milana. Drago mi je bilo da je našla čovjeka, došlo je i dijete. Ne može idealnije biti. Imaju para, bogati, lijepi, dijete, sve super i sad kažu: ‘Doviđenja, prijatno’. Meni je to grozna priča. Sada kad bih htio napisati takvu pjesmu... Ali, ona je već našla moju i Arsenovu pjesmu ‘Pamtim samo sretne dane’ - otkrio je. A postoji i zanimljiva priča kako je ta mnogima omiljena pjesma nastala.
Prijateljuje s Dedićima
- Ta je pjesma nastala slučajno. Došao sam kod Arsena, a tada se kod njega nije smjelo pušiti. Odmah bi rekao: ‘Gabi, otvori prozor! Evo Keme!’ A Gabi jedva čeka da ja dođem jer i ona puši, a ne smije od njega.Kako on uvijek ima vrijeme kada spava, rekao je da ide leći. Ja taman došao, Gabi stavila kavicu. Kaže on: ‘Pogledaj ovaj tekst’. Uzeo ja gitaru. Gabi, ja, kava i cigara i, dok je on spavao, mi napravili muziku - ispričao je.
I na kraju, ne može se čovjek ne pitati je li Kemalu Montenu ikada u životu dosadno.
- Kad mi je dosadno, odem tamo gdje nije - zaključio je.
Htjeli su me uvući u politiku, a nisam ni znao što su amandmani
Kad ste čovjek kojeg svi vole, čije riječi ostavljaju traga, možda bi bilo dobro da se upustite u politiku. Ali Kemal Monteno kaže - nikada.
- U Sarajevu su me bili uvalili u jednu stranku. Prijatelj iz škole me zamolio da mu budem na listi i ja dobio najviše glasova. Ušao sam u taj neki odbor, dobio plaću i otišao na prvi sastanak. Trajalo četiri sata, a ja nisam znao da je to tako. Nisam znao ni što su amandmani. Nisam znao da amandmani služe da se prose pare. Netko se javi da mu treba 20 tisuća za džamiju, drugi traži 30 tisuća za crkvu, pa za nogometni klub pet tisuća i meni samo govore: ‘Diži! Diži!’ Ja ne dižem ruku za džamije i crkve, oni ionako uzimaju pare od vjernika, tko hoće, neka da. Ima gladne djece, napravi im školu, vrtić, nešto. Kad sam vidio da je to lopovluk, odmah sam zbrisao iz toga. Neću da sjedim kao kreten i da mi netko govori kada da dignem ruku. Ja volim, recimo, Ivu Josipovića. On nije političar. Njega je Bog stvorio za profesora ili doktora. Ali hvala Bogu da je tu jer pametniji je od svih, uvijek govori istinu i uvijek govori točno. Volio sam i Stipu Mesića jer je narodni čovjek, sluša raju. No, naši ljudi ionako ne vole čuti istinu - kaže pjevač.
Za majku sam bio Kemo, a za oca Monteno
Kemal Monteno na glazbenoj je sceni više od 40 godina, a ipak se na početku svakog koncerta predstavi.
- Ja znam da godine prolaze, 40 i nešto je puno godina, rodilo se milijun nove djece i ona su narasla. Evo, moja unuka je krenula na fakultet, al’ njoj se sviđa pjesma ‘Dušo moja’ ili Arsenova ‘Pusti me da spavam’. Razumije iako ima 19 godina. Kad izađem na koncert, kažem: ‘Dobra večer’ i predstavim se jer znam da ima neka cura od 27 godina koja se nije ni rodila kad sam ja pjevao, recimo, ‘Lidiju’. Ili ima baka koja je povela unuku na koncert i koja ne zna tko sam ja. Kažem: ‘Ja sam Kemal Monteno. Rođen sam 17. veljače 1948. u Sarajevu. Imam ženu Branku, sina Đanija, kćerku Adrijanu i unuke Loru i Laru. To je sve što imam. Imam vas i svoje pjesme i doviđenja, prijatno’.
Zanimljivo je i da su ga, ne jednom, pitali je li Monteno umjetničko ime.
- Nije, moj otac je bio Talijan, došao je za 2. svjetskog rata u Sarajevo kao vojnik, okupator. Upoznao je moju staru, zaljubio se, ostavio ženu i obitelj u Italiji i do kraja ostao života u Sarajevu. Prijatelj mi je napisao pjesmu: ‘Majko, za tebe sam Kemo, za oca sam Monteno. Tko to spaja ova svijeta dva. Bože dragi, odakle sam ja? Što je život neg’ sreća i tuga, prazan kofer, krivudava pruga’. Tako pjesmom govorim o sebi - kaže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....