19. EXIT FESTIVAL

FOTO, VIDEO: PRVA VEČER NAJVEĆEG REGIONALNOG FESTIVALA OBORILA VLASTITI REKORD The Cure spektakularno otvorili glavnu pozornicu

 
Exit festival 2019.
 Promo

Petrovaradinska tvrđava sinoć je po 19. puta zasjala u svojem najboljem izdanju – Exitovskom. Najveći regionalni festival već je u prvoj večeri, točnije u prvih 13 sati, oborio vlastiti rekord i okupio čak 56 tisuća ljudi.

Promo
Exit festival 2019.

Tijekom svojeg najvažnijeg vikenda, Novi Sad je pod izvanrednim stanjem i postaje metropola dobrih vibracija, koje se čuju kao jezici sa svih strana svijeta. Takva opuštenost teško da se nekome ne bi svidjela, osim možda lokalnim biciklistima, koji su u teškom problemu. Iako je cijeli grad u slavlju, prava Exit avantura počinje na Varadinskom mostu, gdje glazbene entuzijaste tradicionalno toplo dočekuju ulični prodavači domaće rakije, usputne klope, svih zamislivih svjetlosnih festivalskih rekvizita, marama, naočala i svega ostaloga što festivno raspoloženoj masi može zatrebati. – Exit bedževi, cena kol'ko daš! – je sve što je potrebno čuti onima koji su već bili na festivalu da bi se osjećali kao da su doma, u Exitovoj oazi pozitivne energije, čak i prije no što su ušli u samo festivalsko zdanje.

Promo
Exit festival 2019.

Nešto kiše nije spriječilo spektakularno otvorenje glavne pozornice uz legendarne Britance The Cure. Prije desetak dana slušali smo ih na zagrebačkom INmusicu, a i ovaj su koncert odradili na jednako visokoj razini, pjevajući također preko dva i pol sata i prelazeći sve svoje najveće hitove, od „Friday, I'm in Love“ do „Close to Me“ – sveukupno, izveli su gotovo 30 pjesama i natjerali publiku na prvo skakanje festivala svojim autentičnim zvukom. Sat vremena prije kraja koncerta, napravili su nekoliko minuta pauze, pretpostavljamo radi tehničkih poteškoća, no publiku je tim više zahvatila nepovratna euforija nakon što su se opet uhvatili instrumenata i mikrofona.

Nakon njih, na glavnoj se pozornici nastavilo u nešto komercijalnijem zvuku: Lost Frequencies, Filatov & Karas te Two Pauz. Spektakularnim vatrometom i performansom i službeno je otvoren festival, koji je ove godine posvećen upravo svojoj publici, odnosno plemenu (ovo se izdanje promoviralo kao Exit Tribe).

Uz Main stage, glavna je atrakcija i okosnica Exita već godinama slavna Dance Arena. Velebno zdanje otvorio je lokalni techno dijamant Ilija Djoković, a pult je potom preuzela Monika Kruse.

Prvu polovicu večeri na najposjećenijoj pozornici obilježio je sirovi techno zvuk. Kruse je, u stilu starih majstora, publiku konstantno držala na up-down tempu, lupajući jako, pa stagnirajući dok publika u vriski ne traži još (čulo se daleko previše popularnih uzvika „Daj ga, daj ga!“), pa opet lupajući.

Iskusna Kruse je onima koji su ju tražili pružila pravu edukaciju o tome što je techno bio u vrijeme kada je bio nova pojava, no onima koji su već prošli osnove vjerojatno je bila pomalo bazična. Apsolutno je legitimno poštovati glazbene legende i cijeniti činjenicu da je na njihovom zvuku nastala sva suvremena elektronička glazba, no techno je u međuvremenu postao puno više od fascinacije činjenicom da mašine mogu proizvoditi zvuk i igranja lupanjem u različitim intenzitetima, što se iz njezinog seta nije moglo čuti. Zamorila je u više trenutaka i nije se ubila od kreativnosti.

Njezino desetominutno udaranje, dizanje i spuštanje dok glas uz glazbu mali milijun puta stereotipno ponavlja tek jednu riječ - „ecstasy“ - vjerojatno može biti zanimljivo tek ili onima koji su tek ušli u svijet elektroničke glazbe ili nostalgičarima za starim zvukom. Tu nije bilo naracije niti novoga iskustva. No, ovo nije slučaj samo s Kruse, nego i brojnim drugim elektroničkim zvijezdama njezinog ranga, onima koje su postavile temelje današnjoj sceni.

Promo
Exit festival 2019.

Redovito završavaju na line-upima svih najvećih festivala iako vjerojatno ima zanimljivijih stvari za čuti i novih imena koja bi se izvrsno snašla na predivnim i produkcijski fascinantnim pozornicama kao što je Dance Arena. Neki će reći – novim imenima je mjesto na manjim stageovima, što je također legitimno, no većina ljudi na velike festivale dolazi radi velikih pozornica i slušat će ono što im se na njima servira. Na festivalima je, pak, hoće li se prihvatiti edukacijske uloge ili ići na ono što je ziher i svima poznato. Ne radi se tu o tome da je Kruse loša glazbenica – čak dapače – očito je puno onih koji ju vole i kojima može biti zanimljiva, niti se radi isključivo o Exitovom problemu – jednostavno je činjenica da festivalska industrija ima problem s nedostatkom diverzifikacije.

Nakon Kruse, na Dance arenu je došla Charlotte de Witte, koja je glazbeno bila u sličnome tonu. Tek je Maceo Plex publici već sa svojim prvim taktovima dao „začina“ i pokazao kreativnost. Njegovoj ekspediciji nakon dva sata se pridružio veliki Carl Cox, pa su sat vremena glazbu puštali „back to back“, nakon čega je Cox nastavio sam.

Standardno kvalitetan, raznolik, entuzijastičan i nepredvidljiv u glazbenom smislu, oduševio je Dance arenu koja je s njim plesala do jutra. Osim pomno biranim trakama, oduševio je i svojom energijom i bio jedini DJ koji se za vrijeme seta obraća publici. Brojnima je jutros sigurno ispunio san da ga barem jednom u životu uživo čuju kako fanatično izgovara svoj najpoznatiji uzvik: „Oh yes, oh yes!“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 23:24