Sretan rođendan, draga”, urlala je Marija iz mobitela.
“Hvala, draga”, odgovorila sam ni približno jednako euforično.
“I gde slavite?”
“Ma ne znam još, prvo ćemo na večeru, a poslije možda do Posha na piće i onda na čagicu u Rush.”
“Aaa lepo. I jesi dobila poklon od Danka?”, iznenadila me svojim pitanjem.
“Aha”, smuljarila sam na brzaka kako se ne bih morala upuštati u daljnje objašnjavanje trenutne situacije.
“I sviđa ti se. Jelda je prekrasan?”, ponovno me zbunila. O čemu ona to priča. Poklon od Danka ne postoji, a taman i da postoji, kako bi ona mogla znati da je prekrasan.
“Kako ti znaš? Ne razumijem”, nesigurno sam je upitala u strahu da nije nešto načula o našem prekidu i kako samo pokušava izvući informaciju na foru, iako to baš ne bi ličilo na moju Mariju.
“Pa zar ti nije rekao? Ja sam mu pomagala u pronalasku. Znaš ona moja prijateljica o kojoj sam ti pričala, znaš ona što peva. E njen drug ima agenciju za nekretnine, pa smo mu pomagali u odabiru.”
Zašutjela sam.
“ Nina, jesi tu, bre?”
“Aha, jesam. Malo sam zbunjena. O kojem ti to poklonu govoriš?”, sada je ona zašutjela.
“ Marija, reci”, viknula sam nervozno.
“Pa mislila sam da znaš, rekla si da ti se sviđa poklon.”
“Da, ali očito ne pričamo o istom poklonu. Molim te, sve mi ispričaj. Vrlo je bitno. Poslije ću ti objasniti o čemu se radi.”
Iz razgovora sam saznala da je moj nesuđeni poklon mali stan u Beogradu kojim me htio iznenaditi za rođendan. Zato je 4 ili 5 puta tajno boravio u Beogradu kako bi pogledao ponuđene stanove. Marija je u par navrata imala previše posla tako da mu je pratnja bila njena prijateljica, plastična pevaljka koja mu je pronašla stanove preko prijatelja, vlasnika agencije.(...) Mirna mi je savjetovala da napravim ono što sam trebala još prije 9 mjeseci: da razgovaram s Dankom. Skupila sam hrabrosti i poslala poruku.
“Jesi me prevario s tom plastičnjačom”, ok, nije bio neki romantični iskaz ljubavi , ali morala sam napokon saznati istinu.
“Nisam nikada”, odgovorio je u sekundi.
“Zašto si me onda napustio?”
“Zato što si rekla da odem”, to i nije bio baš neki smislen odgovor. Nebrojeno puno puta prije sam ga isto tako istjerala iz kuće, kao što sam i odlazila, no uvijek bismo se vraćali.
“I zato što sam i prije nego što sam došao kući znao za fotografije. Nisam vjerovao, ali sam imao informaciju.”
“Ne kužim.”
“Pa taj dan dobio sam informaciju kako si ti znala za Beograd i kako si unajmila paparazza da nas prati i snimi te fotografije.”
“Zašto bih ja to uradila? Tko ti je rekao takvu glupost?”
“Nije bitno. Zato što ti je trebao bilo kakav dokaz moje ‘nevjere’ kako bi se mogla razvesti.”
Prestala sam disati na nekoliko sekundi čitajući posljednju poruku. Kakva je to glupost. Zašto bih ja željela razvod. Odlučila sam ga nazvati.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....