BIO JE POPULARAN KAO BIJELO DUGME Pjevač mega hita ‘Ulica Jorgovana’ nakon 20 godina se vraća na estradu

Teško je, čak i među mlađima, pronaći one koji barem jednom nisu zapjevali “Sedam suza” ili čuli kultnu “Ulicu jorgovana”. Iza evergrina stoji jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda sedamdesetih, prepoznatljivi Darko Domijan, koji ovih dana, nakon punih dvadeset godina svojevrsne glazbene stanke, najavljuje svoj veliki povratak na domaću scenu. Na televizijskim i radijskim postajama upravo se vrti njegova povratnička pjesma “Ne zaboravi”, a nakon dvije godine rada pri kraju je i novi album u izdanju Croatia Recordsa.

Razgovarali smo u foajeu zagrebačkog hotela Palace u čijem raskošnom ambijentu vrijeme kao da je stalo kada je Domijan u udobnom naslonjaču uz čašu Istra Bittera otvorio dušu i priznao kako mu je karijera dvadeset godina trpjela zbog jedne pogrešne odluke iz mladosti.

Rođen u Karlovcu

Priča o Darku Domijanu priča je o nekim drugim, sretnijim vremenima kada su na cijeni bili glas, pjevačka kvaliteta, znanje i osobnost. Domijanove ploče tih su se 70-ih izdavale u golemim nakladama, a prodalo bi ih se 150 do čak 200 tisuća primjeraka. Sve je počelo u njegovu rodnom Karlovcu gdje je već s jedanaest, dvanaest godina Darko otkrio svoj interes za glazbu. Njoj ga je privukao slavni Louis Armstrong, zbog kojeg je Domijan htio svirati trubu, no kako to nije bilo moguće, u Karlovcu je upisao glazbenu školu i počeo svirati violončelo. To nije zadovoljilo njegove glazbene apetite pa je već s petnaest godina počeo nastupati po plesnjacima u gradu na četiri rijeke. Pjevao je obrade najvećih svjetskih hitmejkera bluesa, jazza i soula, a uvijek je volio otpjevati hitove Joea Cockera i Raya Charlesa. U Karlovcu su se u to vrijeme subotom održavala čak četiri plesnjaka pa je posla za mladog i talentiranog glazbenika uvijek bilo.

- Bile su to moje prve gaže i tu je, zapravo, sve počelo - otkriva legendarni pjevač.

Podrška mlade Urličić

Upisom na Muzičku akademiju u Zagrebu Domijan je odlučio ozbiljnije se posvetiti glazbi. Osnovao je band Konture s kojim je 1972. snimio prvu singlicu. Sasvim slučajno.

- Doznali smo da bismo mogli dogovoriti nekoliko gaža u Švicarskoj, no preduvjet je bio da im pošaljemo snimku svog nastupa. Pa smo tako angažirali prijatelja, tadašnjeg snimatelja na TV Zagreb, da nas snimi. On je odradio posao i snimku uzeo na obradu u Zagreb. Tada se na TV Zagreb zatekao Rajmond Ruić, tad već etablirani glazbenik i osnivač sastava Delfini kojem se mladi band otprva svidio. Došao je k meni i pokazao mi neke svoje pjesme. Htio je da ih mi radimo. Tako je počelo i 1972. nastaje singl ploča ‘Ruku mi daj’ - prisjeća se svojih početaka Domijan.

Kaže da se, kad je ploča objavljena, osjećao “užasno”.

- Prvih dana nisam izlazio iz kuće zbog straha da će mi se ljudi smijati ili me čudno gledati. Sjedio sam u jednom kafiću i netko je odjednom na džuboksu pustio ‘Ruku mi daj’. Nisam znao što bih pa sam pobjegao iz kafića. Nisam se mogao naviknuti na to da me ljudi poznaju, da slušaju moju pjesmu... - kroz smijeh govori Domijan.

Prva singlica bila je vrlo uspješna u hrvatskim okvirima pa je idućih mjeseci počeo intenzivno nastupati, završivši i na brojnim festivalima, a uskoro su nastale i ploče “Marija” i “Stani bar na tren”. Poznata “mama televizije” Ksenija Urličić, tada mlada voditeljica, znala je, priča Domijan, tri puta dnevno stavljati na repertoar singlicu “Stani bar na tren”. Početkom 1974. bandu se otvaraju vrata svijeta - pozvani su na sovjetsku turneju kao predgrupa Bojanu Kodriću.

Jugoslavenski br. 1

- Tu sam imao problem jer se u SSSR-u nisu smjele izvoditi strane pjesme, a ja nisam imao bogat repertoar. Nisam znao što pjevati. Ruić mi je tih dana slučajno pokazao note i tekst pjesme ‘Ulica jorgovana’ pa sam se sjetio da ih još imam i počeo sam pjevati tu pjesmu. Dečki iz Bojanova banda virili su iza zavjese kad god bih, u kojem god ruskom gradu, izvodio ‘Ulicu jorgovana’. Turneja je trajala tri mjeseca, nakon kojih sam ja znao da naprosto imam hit - kaže Domijan.

Nakon povratka u Zagreb počeo je nagovarati Rajmonda Ruića na snimanje singlice “Ulica jorgovana”. No, Ruić nije bio oduševljen idejom.

- Rekao mi je da je tu pjesmu napisao za Konture, za njihov samostalni rad da i oni dobiju nešto, a da za mene ima bolje stvari. No, na kraju je popustio. Kada je izašla singlica s tim hitom, stvari su eksplodirale. Zvali su me novinari, urednici, bio sam na naslovnicama, na televiziji, to je bilo čudo. Snimili smo je uoči Splitskog festivala u lipnju. Pjesma je postala jugoslavenski broj jedan. Nikada dotad nisam iskusio takvu slavu. Točno u vrijeme ‘Ulice jorgovana’ pojavilo se i Bijelo dugme. Pa iako su i oni bili senzacija, nismo si bili konkurencija. Puno je godina otad prošlo, no sjećanja na te dane još su mi vrlo živa - priča Domijan. Da bi svoju priču stavio u kontekst vremena, Domijan pojašnjava kako je to razdoblje kada je “ Mario Mihaljević bio perspektivni radijski voditelj, a Cico Kranjčar nova nada Dinama”. Uspjeh “Ulice jorgovana” bio je šokantan; Domijan se prisjeća koncerta gdje su mu 16-godišnjakinje umalo poderale svu odjeću, i to na - sentiš!

Tada je Domijan osnovao novu grupu, Peta rijeka, i činilo se da stvari mogu krenuti samo prema boljemu. Početkom 1975. band je dogovorio veliku jugoslavensku turneju koja je trebala početi u travnju. A onda se u Domijanovu karijeru uplela Jugoslavenska narodna armija.

Pastir kraj vatre

- Pozvan sam u vojsku. Famozna ‘Februarska klasa’. Uzalud smo sve pokušavali, molili ih da moj poziv odgode bar nekoliko mjeseci da završimo turneju, JNA je bila neumoljiva. Završio sam u Ohridu, Vlado Kolarić u Bijeljini, još jedan član banda u Titovom Velesu... Bio sam u vojsci godinu dana - realno, nisam tamo radio ništa osim pjevao vojnicima, ali kad sam se vratio, shvatio sam da mi je ta godina uzela jako mnogo. Prije vojnog roka naslovnice svih časopisa bile su moje, a kako me nije bilo godinu dana, taj se efekt istopio. Bijelo dugme je postalo potpuna senzacija, pojavila se i Riblja čorba i nije bilo lako vratiti se na vrh - priznaje Domijan. Dok je bio u vojsci, snimio je i svoj vjerojatno najneobičniji album, kako vizualno tako i glazbeno, “Pastir kraj vatre”, koji nije postigao naročit uspjeh, no danas među kolekcionarima doseže cijenu od 100 eura. Domijanova karijera tako je nakratko krenula nizbrdo, da bi 1980. već bio spreman posve odustati od glazbe. Paralelno je upisao i Pravni fakultet, a kada je njegov dugogodišnji prijatelj i poslovni partner Ruić te za Jugoslaviju kultne 1980. odlučio preseliti u Australiju, Domijan je vjerovao da je pjevanju došao kraj.

Dijamantna ploča

- Ostao sam sam, nisam znao gdje bih počeo, kako dogovoriti gažu, koju pjesmu snimiti... Sve to radio je Ruić. Tad sam se, slučajno, dohvatio Đorđa Novkovića i s njime je počelo moje drugo zlatno doba. Snimili smo ‘Sedam suza’ i ploču ‘Put u raj’ pa ‘Ruže u snijegu’. Radili smo kao po traci. Govorilo se da jedino Kemal Monteno i ja snimamo ploče tako brzo. A naklade su bile rekordne. ‘Sedam suza’ imala je dijamantnu nakladu od 150 tisuća prodanih ploča. Tad su svi dobro prodavali svoje ploče - Neda Ukraden, Mišo, Jasna Zlokić, ja... Bila su to druga vremena - priča Domijan. Zlatno doba potrajalo je do 1989., kada se Domijan žestoko posvađao s urednicima u Jugotonu. Jedan od njih uvrijedio ga je bahatim stavom pa i danas priča kako se jedva suzdržao da ga ne pretuče na licu mjesta. Smirio se i zatvorio vrata Jugotona, no i svoju karijeru. Te je godine diplomirao i paralelno odradio svoju posljednju veliku turneju po Kanadi, Australiji i raspadajućem SSSR-u, a 1991. se počeo baviti odvjetništvom i potpuno se povukao iz glazbe.

- Možda to nisam trebao učiniti, ali bio sam preponosan. Kada su me u Jugotonu uvrijedili, bio sam stvarno povrijeđen. Danas mi je žao jer znam da pripadam glazbi i trebao sam ostati dio scene, no tada sam postupio kako sam osjećao da trebam. Svih ovih godina malo sam nastupao, kratko smo imali projekt D Legende, a i sada ponekad nastupim s glazbenicima kao što su Džo Maračić i Duško Lokin. No, sve je to vrlo malo, a vidim da ima publike koja bi me slušala. Kad nastupam, vidim da i neki mlađi znaju moje pjesme, ali malo njih zna tko je to Darko Domijan. Iz publike znam čuti, od onih koji me prepoznaju, usklik: ‘Jao, gle, pa on je još živ’. One tinejdžerice koje su me skidale na pozornici danas su majke, a njihove kćeri dolaze mi da im potpišem autogram za mamu - smije se Domijan.

Novi duet

Želja mu je snimiti novo izdanje “Ulice jorgovana” pa s poznatim pjevačicama pregovara o duetu. Ima podršku Croatia Recordsa pa vjeruje da dani nove slave tek dolaze.

- Problem je marketing. Na TV-u se vrte isti pjevači, u žirijima glazbenih emisija uvijek su isti ljudi, a čitava jedna generacija pjevača je zapostavljena, i to nepravedno. U Hrvatskoj kao da stvari stanu kad navršiš 50 godina, odmah moraš u penziju. Ne želim to i neću odustati od pjevanja - zaključuje 61-godišnja legenda domaće glazbe.