Cropix
ZNAČAJNA POBJEDA

Tko ste vi i što ste učinili s našim momcima? Ovo nije bio Hajduk kakvog poznajemo

Već dugo, Hajduk je strepnja, patnja, živciranje, očaj, grube pogreške i glupo primljeni golovi čak i onda kad se igra dobro. Rijetki trenuci radosti u pravilu dolaze tek poslije proživljene drame, a važne utakmice sliče hodu po tankoj žici euforije: čak i ako se uspije prijeći na drugu stranu umjesto da se strmoglavi u ponor, to može biti tek nakon što nekoliko puta potpuno izgubi ravnoteža.
Piše: Aleksandar HoligaObjavljeno: 31. srpanj 2015. 10:56

Ono što Hajduk nije - ili barem dosad nije bio - ozbiljna je i staložena momčad koja kontrolira utakmicu od početka do kraja, slijedi plan igre i ne upada u crne rupe. Onakva momčad kakva je na Poljudu pobijedila Strömsgodset 2:0 - to uopće nije bio Hajduk kakvog poznajemo i volimo (dobro, ovo drugo kako tko…). Teško se uopće sjetiti kad smo ga posljednji put vidjeli takvoga, barem u HNL-u; bilo je u ranijoj Tudorovoj vladavini nekoliko utakmica u kojima su Splićani 'našamarali' neke domaće nesretnike tipa Zadar ili Lokomotiva, ali i u tima je bilo dosta taktičkog i pozicijskog (ako već ne i rezultatskog) 'ljuljanja', perioda u kojima bi Hajduk zadrijemao. Protiv Godseta sinoć – nije.

Bilo je to nešto drugačije i od onoga što smo gledali u prethodnim europskim utakmicama ove sezone. Na mahove je navijaču moglo doći da se osvrne na igrače u bijelom i upita ih: 'dobro, tko ste vi i što ste učinili s našim momcima?'.

Ne znači to da je bilo savršeno. O, ne… Griješilo se, kilavilo, išlo glavom kroz zid, ali uvijek bi netko bio ondje da kiks ispravi, ritam ubrza, prekine metodu pokušaja i pogrešaka i pronađe zaobilazno rješenje. Više nego u ijednom drugom trenutku unatrag koju godinu, bijeli su bili momčad – sa svim svojim nedostacima i ograničenjima, ali stojeći uspravno i stabilno.

U posljednjem broju nogometnog tromjesečnika The Blizzard, kojeg uređuje glasoviti engleski novinar i povjesničar Jonathan Wilson, autor Alexader Shea ambiciozno se uhvatio koncepta 'jouissance' koji postoji u književnoj teoriji i filozofiji ( Lacan, Žižek, Barthes, da ne drvimo sad o tome…) i pokušao ga upotrijebiti za objašnjenje logike nogometnog navijaštva. Za razliku od one 'konzumerističke' publike koja utakmice shvaća kao 'evente' i dolazi prvenstveno kako bi se zabavila, gledala dobar nogomet, golove i pobjede, 'jouissance' (najbliži prijevod bio bi 'blaženstvo', ali francuski pojam implicira i orgazam - ekstazu, kako bi rekao šjor Špaco…) uključuje snažan emotivni ulog, pa i - na neki način - užitak koji proizlazi iz patnje.

No, ne radi se mazohizmu, nego o potrazi za katarzom: onim neobuzdanim, eksplozivnim osjećajem sladostrašća kad se navijači počnu međusobno grliti i ljubiti i kad im se čini da će od čiste radosti iskočiti iz vlastite kože. Osjećaj koji može doći samo nakon straha, patnje i razočaranja. Puno ga je teže u svoj snazi iskusiti ako vaša momčad redovito pobjeđuje i osvaja trofeje. Jouissance, utemeljen na osjećaju pripadnosti, identitetu i lokalnom ponosu, ono je što pokreće navijače Hajduka i njemu sličnih klubova diljem Europe i svijeta, premda toga možda nisu svjesni. On je to što ih tjera da se nadaju i padaju u euforiju čak i ako ne postoji nikakva realna osnova za to.

Ono čemu se navijač takvog kluba možda najmanje nada je onakva utakmica kakvu je odigrao Hajduk. Prije je za očekivati da će katarza stići u naletu frenetičnog ludila, kad se vraća sve ono što su zadnjih godina krivo nazivali 'nesrećom' - a zapravo je bila nesposobnost ili nedostatak kvalitete - i nokautira suparnik. Nešto poput, recimo, one nečuveno dobre Pirove pobjede protiv Intera na Meazzi prije koju godinu. Ali da će se do nje doći strpljivom i taktički zrelom partijom - e, to je već veliko iznenađenje.

Naravno, Strömsgodset je po igračima slabiji od Hajduka - isto kao što je i Molde (puno) slabiji od Dinama, ali u nogometu to ne mora biti presudno. Činjenica da u nogometu slabiji vrlo često pobjeđuje ako je bolje organiziran i ako radi manje grešaka jedna je od ključnih stvari koje su ga učinile najpopularnijim sportom na planetu. "Nisu toliko bitni pojedinci koliko koalicije i veze među njima", govorio je veliki Valerij Lobanovskij. I kao što Dinamu susret sa svakim iole ozbiljnijim europskim suparnikom iz godine u godinu ogoli slabost tih veza, tako je za rastakanje Hajduka obično dovoljna i sasvim bazično povezana, 'one-trick pony' ekipa poput Istre.

Godset se predstavio kao prilično dobro organizirana momčad – individualnom kvalitetom siromašnija od Moldea, ali to što je na prvenstvenoj ljestvici iznad Dinamova suparnika sigurno nije baš slučajno. Momčad s vrlo dobrom i brzom napadačkom tranzicijom, discipliniranim obrambenim blokom, uigranim shemama kretanja. Upravo onakva momčad kakva bi, po svemu što o Hajduku znamo, trebala predstavljati nagaznu minu za bijele.

Međutim, u 90 minuta je stvorila dvije šanse i jednom pucala u okvir gola, dok je Hajduk imao čak sedam udaraca u okvir i bio nadmoćan cijele utakmice. Daleko od toga da je to bila briljantna Hajdukova partija, ali bila je suverena i konačni rezultat sasvim pravično odražava to koliko je Hajduk u ovom trenutku bolji. Što je, ako se sjetimo pred kime su mu se sve tresle gaće zadnjih sezona, zapravo fenomenalno postignuće.

Iako nije još gotovo, iako Hajduk već za vikend možda doživi novi neuspjeh u prvenstvu, a za tjedan dana u Norveškoj opet postane 'drama queen', ova pobjeda nešto znači. Nešto više od velike prednosti pred uzvrat, možda upravo to da Burićeve odgojno-obrazovne mjere počinju davati rezultate. Ma je li moguće da je barba Šoltino derište počelo odrastati?

Linker
15. studeni 2024 07:56