Zašto je Hrvatima New York uvijek najslabija od četiri Grand Slam karike?

Stiglo je vrijeme za posljednji Grand Slam turnir sezone. Ni uragan Irene ne može naškoditi velebnom zdanju “Billie Jean King” nacionalnog teniskog centra u Flushing Meadowsu. No, bilo bi dobro da je Irena očistila poprište US Opena od hrvatskog prokletstva. Prokletstvo je, naime, riječ kojom je najlakše objasniti zašto hrvatski tenisači iz godine u godinu doživljavaju razočaranja u Queensu.

Idealni uvjeti za Hrvate

Probali smo naći neki suvisliji razlog, pitali za mišljenje i neke od onih koji su imali prilike igrati na tom turniru, ali odgovor je bio uvijek isti - ne znam. Ne bi bilo čudno da je riječ o turniru sa zemljanom podlogom, sporim uvjetima, teškim loptama, neprijateljski raspoloženim gledateljima... No, na US Openu je sve suprotno.

Od 2001. do danas, nakon što su u Wimbledonu odlučili mijenjati sastav trave i tjednima prije turnira otvarati kutije s loptama kako bi bile što sporije, US Open je turnir na kojem su uvjeti najbrži. Tako tvrde tenisači. Zaključak: servis bi trebao biti moćno oružje. Hrvati su poznati po servisu, uvijek pri vrhu u svim statističkim kategorijama za koje je početni udarac važan.

U New Yorku ima i dosta Hrvata. Nisu bučni ni brojni kao oni u Australiji, ali podrška postoji. I opet nije pomoglo. Čak ni Goranu Ivaniševiću koji je 1996. imao finale na dlanu, nakon što je Pete Sampras jedva preživio četvrtfinalni meč protiv Alexa Corretje. Međutim, samo dan kasnije čudesno se oporavio od povraćanja i tegoba koje su ga mučile te svladao Gorana u četiri seta. No, od Samprasa se uvijek može izgubiti. Od Marcusa Zöckea ne smije, pogotovo ako si u tom trenutku drugi tenisač svijeta.

- To je bio jedan od najgorih poraza. Neobjašnjivo. Stvarno je čudno da sam na US Openu samo jednom bio u polufinalu, a prije New Yorka sam uvijek dobro igrao - prisjetio se Ivanišević.

Dva poraza u pet setova

Ni od Gorana nismo uspjeli saznati zašto je hrvatski tenis između njegova proboja u osminu finala 1998. i Čilićeva četvrtfinala iz 2009. imao samo po dva 3. kola, i to Ivana Ljubičića i Ive Karlovića te jedan Čilićev.

Hrvatima je US Open i statistički daleko najlošija od četiriju karika u Grand Slam lancu. Kad ne postoji neko zajedničko objašnjenje, možda je najbolje analizirati pojedinačne slučajeve, pri čemu ćemo uočiti i na cijeli niz bizarnosti.

Dok još iza sebe nije imao polufinale Roland Garrosa i četvrtfinale Australian Opena, Ivan Ljubičić bio je uvjeren da baš u New Yorku ima najbolje izglede ostvariti prvi značajan Grand Slam rezultat. Ispalo je drugačije. Samo je dvaput bio u 3. kolu, oba meča (Gasquet ‘05., Chela ‘07.) izgubio u pet setova nakon što je vodio 2-1 i, tako se činilo, kontrolirao meč. Bilo je s Ivanom svega, od teških ždrijebova do slučajnog napuknuća rebra koje je došlo kao nuspojava iznenadnog izljeva nježnosti Borne Bikića i prisililo ga na predaju u 1. kolu 2004. godine.

Kad su ozljede u pitanju, onda nema nesretnijeg čovjeka od Marija Ančića, a US Open je najviše patio. Igrao ga je samo četiri puta i triput ispao u 1. kolu. Posljednji nastup imao je 2005., kad ga je u 2. kolu pobijedio neki 18-godišnji klinac - Novak Đoković! Nakon toga je bilo padova sa skutera, ozlijeđenih leđa, mononukleoze... Znao je čak i potegnuti do New Yorka, samo da bi otkazao nastup.

Ivo i nije mogao više

Ivo Karlović možda nije ni mogao više s obzirom na ždrijeb. Od sedam poraza, samo je Navarro diskutabilan. Od ostalih tenisača moglo se izgubiti (Schalken, Henman, Agassi, Söderling, Clement, Querrey), tim više što je znao gubiti i u pet setova, a u tih sedam poraza osvojio samo dva tie-breaka, od 15 odigranih.

Marin Čilić je nakon Ivaniševića ostvario najbolji rezultat. Kraj 2009. i početak 2010. bio je dosad najbolji dio njegove karijere. U četvrtfinalu US Opena 2009., na svom prvom na Grand Slam turnirima, set i pol je držao pravu lekciju Juanu Martinu del Potru. Kad je prvi put izgubio servis, više ga nigdje nije bilo. A Del Potro? On je tri dana kasnije osvojio US Open.

Može li ova godina biti drukčija? Pogled na ždrijeb nudi umjereni optimizam. Ako dvojica od četvorice dođu do 3. kola, bit će odlično. Ovisno i o tome tko će im biti suparnici, mjerit ćemo njihovu uspješnost. Nitko, naime, ne bi mogao zamjeriti Čiliću, Ljubičiću, Dodigu i Karloviću ako dođu do 3. kola i tamo izgube od Federera, Nadala, Đokovića i Dolgopolova. A možda će ovo biti godina Hrvata u New Yorku. Bilo bi lijepo...