U suzama je otišla s terena broj dva All England Cluba u četvrtak navečer, a u petak ujutro dočekao nas je zvonki glas popraćen smijehom. Glas Ane Konjuh, tragične junakinje četvrtog dana turnira u Wimbledonu. Samo malo je nedostajalo za veliku, najveću pobjedu u karijeri. Netko će reći samo jedan mali osmijeh sreće kad je njena loptica na drugu meč-loptu zapela u mrežu, odbila se u zrak i ostala na njenoj strani terena. Da je loptica izabrala stranu 3. nositeljice, treće igračice svijeta i finalistice ovoga turnira 2012. godine Agnieszke Radwanske, danas bi 18-godišnja Dubrovkinja odrađivala trening i pripremala se za meč 3. kola s Katerinom Siniakovom.

Nije bilo spasa

- Trebala je dobiti meč bez ozljede, ovako je izgubila i još se ozlijedila - prokomentirao je zlu sudbinu svoje kćeri Mario Konjuh.
Dramatičan dvoboj praktički je okončan kad je Ana kod 7:7 u pokušaju da dohvati loptu stala na nju, iskrenula desnu nogu i u agoniji protrčala na drugu stranu terena. Toga trenutka bilo je jasno da je gotovo, da spasa nema, bez obzira na ukazivanje pomoći i bandažu, što se oteglo punih deset minuta. Ana više nije bila u stanju igrati.

Ana Konjuh hurts ankle after stepping on tennis ball. #Wimbledon pic.twitter.com/Ql3qGXBEs3

— Jordan Heck (@JordanHeckFF) 30 June 2016

Trebala biti smirenija

Tužan završetak, kraj u suzama što od bolova, još više zbog epiloga, koji nije zaslužila.
- Noga je još zamotana, čekamo doktora da vidi kakvo je stanje. U svakom slučaju, nakon Wimbledona planirala sam odmor u Dubrovniku. Premda neće biti onakav kakav sam mislila da će biti…
Nije joj bio problem prisjetiti se meča.
- U početku nije bilo bajno. Osjećala sam nervozu, previše sam griješila u prvom setu. Kad sam se konačno opustila i ušla u ritam, postala sam opasna, osjetila sam da se ona malo pogubila. Tako sam i došla do breaka viška u trećem setu, do prilike da pobijedim. Žao mi je što ona loptica nije prošla mrežu. Sve u svemu, bilo je to lijepo iskustvo. Sve osim kraja.
Kad bi mogla vratiti vrijeme i ponovo imati onih 40:15, dvije meč-lopte na svom servisu, bi li što promijenila?
- Promašila sam oba forhenda, taj jedan za dlaku. Priznajem da nije bilo jednostavno, igrala sam protiv Radwanske. Svakako sam trebala biti smirenija, mislim da sam se na oba forhenda malo predomišljala i tu sam pogriješila. Trebala sam pustiti da me igra vodi.
U sezoni opterećenoj ozljedama i rezultatima ispod prosjeka za njenu kvalitetu i talent, ovakva partija protiv treće igračice svijeta ipak je ohrabrenje.
- Znam, opet sam osjetila da mogu igrati protiv najboljih na svijetu, mogu igrati svoju igru. Šteta što se uvijek nešto dogodi, ali vratit ću se još jača.
Na to se nadovezao tata Mario.
- Sigurno će joj puno značiti zbog samopouzdanja, vidjela je da može, ali i da mora još dosta raditi. Samo da je zdravlja. Mene je više strah tih ozljeda, ove godine nema turnira na kojemu nije bila ozlijeđena, kao da ju je netko ukleo. Da s njom nije bila Meri Tranfić, kći svjetski poznatog fizioterapeuta Vinka, tko zna koliko bi uopće odigrala.
Reći će Mario i da nema žala za prolivenim mlijekom, s optimizmom se gleda u budućnost.
- Ana je odigrala možda i dva najbolja seta ove sezone, ja ih nisam vidio sve jer više ne putujem toliko s njom, ali rekli su mi oni koji su stalno uz nju. Bilo je prekrasno kad je pustila ruku, bila je fenomenalna borba, drama u svakom poenu jer je Radwanska takva igračica da te prisiljava zaraditi svaki poen. I to po nekoliko puta.