PIŠE N. BERTIČEVIĆ Jedan moj prijatelj rekao mi je da je i Leicester bio bolja oklada od Čilića

Svaki pokušaj istraživanja što se dogodilo Marinu Čiliću u Roland Garrosu završio je u zidu. I bez pravog odgovora. Istina, odgovore i nisam tražio na brojnim adresama, zanimali su me samo neki, a prije svih Goran Ivanišević, no ovoga puta je i naš najbolji tenisač svih vremena iznenađujuće ostao poprilično zakopčan. Ovoga puta jednostavno je odlučio zašutjeti. Tek je nakon nekoliko pokušaja procijedio.

- Takav je to dan bio, ni Trungelliti nije znao što je odigrao na tri Marinove set-lopte.

Ali to je bio malo poznati Argentinac 166. na svijetu, kvalifikant, a ovo je bio Roland Garros, 1. kolo. Nisam uspio izvući nešto više od Ivaniševića.

- Ponavljam, bio je to takav dan, a, uostalom, što ću ja o tome govoriti. Koliko sam ja puta izgubio u 1. kolu. Mogu biti razočaran i nadati se da će ovo biti posljednji put da sam bio razočaran.

Za one koji su naučili slušati Gorana Ivaniševića u nekom drugom izdanju, nije bilo šanse, jednostavno, trener Marina Čilića je odlučio stati na loptu.

- Tko zna zašto je ovo bilo dobro.

Roland Garros je bio i prošao za naše, pogotovo za Čilića, i dolazi vrijeme trave i Wimbledona. Tamo se uvijek bolje osjećao, imao je i boljih rezultata. Pa se nadamo da bi se nešto u ovoj priči moglo promijeniti i Marin bi možda mogao krenuti nekom drugom stazom. Ljepšom.

Pitanje je također tražimo li mi previše i od Čilića i od naših tenisača na velikim turnirima i jesmo li razočarani svaki put kad ne ostvari barem dio onog što smo očekivali. A tako je upravo bilo u Parizu na kojem je Čilić treći puta u karijeri izgubio u 1. kolu, a nikad nije otišao dalje od osmine finala.

Zanimljivo, sva tri poraza u 1. kolu su bila od tenisača koji su bili rangirani 100 ili nešto slabije. Prvi put je poražen od Francuza Thierrya Ascionea, pa onda od Španjolca Rubina Ramireza Hidalga, da bi ove godine naletio na argentinskog kvalifikanta Marcosa Trungellitija. A bio je to obećavajući ždrijeb koji je Marinu nudio mogućnost plasmana u četvrtfinale, samo da je prošao tog nesretnog Argentinca.

No, ako ćemo biti iskreni ponekad previše tražimo iako znamo, a zna i on, da vrijedi više. A onda je razočaranje nešto veće. No, koliko je teško napraviti rezultat na Grand Slam turnirima, možda će nam najbolje reći ovaj podatak. Kad je imao 9 godina Richard Gasquet bio je etiketiran čudom od djeteta i već je tada bio na naslovnici najpoznatijeg francuskog teniskog mjesečnika i jednog od najpoznatijeg na svijetu. Sa 25 godina je u Monte Carlu bio polufinalist, a pritom je pobijedio Rogera Federera. Svi su bili uvjereni da je pred Gasquetom velika karijera. A znate li što se dogodilo? Talentirani Francuz, koji je bio i četvrti na svijetu, polufinalist Wimbledona i US Opena, tek je ove godine u 13. pokušaju došao do četvrtfinala Roland Garrosa. I to prvi put. Neshvatljivo za tenisača koji je toliko talentiran, ali tenis je takav sport, ponekad godinama moraš čekati da bi dočekao nešto veliko ili najveće. A o tome bi vam prilično ili najbolje mogao reći upravo Goran Ivanišević nakon svih njegovih Wimbledona.

I tako je Gasquet u 13. pokušaju napokon došao u četvrtfinale Roland Garrosa i po tome je nekakav rekorder. Prethodni je bio odlični njemački tenisač Tommy Haas, njemu je trebalo 12 godina da bi došao među osam na drugom Grand Slam turniru sezone. No, u ovoj priči postoji i dobra vijest. Jedan od onih koji je najduže čekao bio je Švicarac Stan Wawrinka. Njemu je trebalo devet godina da bi prvi puta osjetio što znači biti četvrtfinalist u Roland Garrosu, da bi ga prošle godine i osvojio. Bio je prvo juniorski, pa onda lani seniorski pobjednik u Parizu, a prije njega to je uspjelo i velikom švedskom tenisaču Matsu Wilanderu.

I zato podatak da Čilić nikad nije ostvario bolji rezultat od osmine finala u Roland Garrosu ne treba baciti u očaj. Brojnim tenisačima se tako nešto dogodilo pa su ostali na nogama i ostali su živi. Život je takav, ponekad se gubi rano, od anonimaca, a ponekad se ode do kraja u najtežim okolnostima kao što je to uspjelo Čiliću 2014. na US Openu, kada je redom nanizao Francuza Gillesa Simona, Čeha Tomaša Berdycha, Švicarca Rogera Federera i Japanca Keija Nishikorija te otišao do kraja i do rezultata karijere. I ako mu se tako nešto ponovi, bit će to drugi put i neće se smatrati njegovim najvećim rezultatom.

Za sve koji su realni, jasno je da unatoč ozljedama Čilić ove godine nije baš pokazao formu koju bismo mogli nazvati zavidnom. Bez obzira na finale Marseillea i Ženeve. Roland Garros je bio crna rupa i treba se nadati i vjerovati da bi sezona na travnatim terenima mogla nešto promijeniti. Iako sumnjam da ćete dobiti nekoliko rečenica od našeg asa jer tamo gdje je u blizini njegov menadžer, Belgijanac Vincent Stavaux, za hrvatske novinare nema sreće.

I tako čekajući na travu, čekajući Wimbledon, ostaje nada da dolazi dio sezone koja bi mogla na određeni način osloboditi Marina Čilića. Osloboditi ga od zemljanih terena, vratiti mu osmijeh na lice. Ako ne tražimo previše, iako se bojim da svaki put kad napišem nešto o Marinu Čiliću, tražim previše.

Jedan od mojih prijatelja, vrhunski cinik, mi je nakon poraza Čilića u Roland Garrosu rekao da je i Leicester bio bolja oklada u Premiershipu. I bio je u pravu, samo se nadam da bi se okolnosti mogle promijeniti.