S početkom nove teniske godine, odnosno sezone opet je krenula i borba za ATP i WTA bodove te, jasno, za što bolju i višu poziciju, pa nije naodmet podsjetiti se kako je sve uopće krenulo s njima.
Tenisači su kompjuteriziranu rang-listu dobili 23. kolovoza 1973. godine, a tenisačice su kasnile nešto više od dvije godine. Sve do tada poredak je bio određivan u uskim krugovima i objavljivao se na kraju godine, uglavnom su bili konzultirani novinari specijalizirani za tenis poput Buda Collinsa, Johna Barretta, Judith Elian ili Lancea Tingaya, pojedini promotori ili bi sami tenisači određivali poredak. Po tom subjektivnom dojmu, ipak zasnovanom na rezultatima, proglašavali bi se najbolji. Sve do 1968. godine i ulaska u Open eru kad su ukinute razlike između amatera i profesionalaca vladala je još veća zbrka. Pravog kriterija nije bilo, nije bilo ni podloge za procjenu tko više vrijedi.
Zbunjujuće računanje
I kompjuterizirane rang-liste imale su svojih nedostataka, koji su se s vremenom korigirali, a najzanimljivija pogreška s početaka veže se za australsku tenisačicu Evonne Goolagong Cawley, kojoj je s trideset godina zakašnjenja priznato da je tijekom 1976. godine dva tjedna bila najbolja na svijetu. Naime, naknadnim proučavanjem rezultata ustanovljeno je da je Australka zakinuta za uvrštavanje nekih turnira.
- Lijep je osjećaj saznati, pa i nakon toliko vremena, da sam bila broj 1 na svijetu - rekla je Goolagong Cawley kad je WTA Tour priznao pogrešku.
Što se ATP Toura tiče, oni ne priznaju pogrešku u slučaju Guillerma Vilasa, četverostrukog Grand Slam pobjednika, koji je po nekim izračunima kroz 1976. godinu trebao biti broj jedan i to u dva navrata.
Prvih nekoliko godina rang-liste su se objavljivale svaka dva tjedna, pa se onda kako je tehnologija napredovala prešlo na svaki tjedan. Dugo vremena, pogotovo u 90-im godinama prošlog stoljeća glavna je zamjerka bila da su rang-liste zbunjujuće za širu javnost. Ljudima je teško sjedalo u glavu da netko može osvojiti turnir i dan kasnije s prvog skliznuti na treće mjesto. Rang-liste su i tada, kao i danas, “pamtile” rezultate unatrag godinu dana, ali imale su i bonus bodove ovisno o položaju suparnika na ljestvici. Neko vrijeme na ATP Touru egzistirale su dvije rang-liste, jedna koja je brojala rezultate unatrag 52 tjedna i jedna samo s rezultatima iz aktualne sezone, pa je to bilo još zbunjujuće. Ova druga rang-lista s vremenom će se nazvati “Road to...”, prema gradu u kojem se igra završnica, ATP Finals.
Ovaj uvod je bio potreban samo da bismo se koncentrirali na neke anomalije kod onoga najvažnijeg, priči o tenisačima i tenisačicama koji su došli do vrha, dakle, do broja jedan. Jedan adut smo, doduše, ispucali s Evonne Goolagong Cawley, no ima tu još materijala. Dugo je bilo sasvim normalno da broj 1 ne možeš postati ako istovremeno nisi Grand Slam pobjednik, jer jedno ide s drugim.
Prvi koji je srušio taj tabu bio je Ivan Lendl. Čeh je igrao toliko dobro i konstantno da je 1983. godine zasjeo na prvo mjesto, a prvu Grand Slam titulu osvojio je 1984. u čuvenom finalu Roland Garrosa protiv Johna McEnroea. Amerikanac je te godine bio neporažen i u dvoboj je ušao s 42 pobjede zaredom, smiješio mu se prvi naslov u Parizu, pogotovo kad je poveo s 2:0 u setovima. Još i više kad je u četvrtom imao 4:2, no Lendl je izveo čudesan preokret i praktički zaključio eru McEnroea kao dominantnog tenisača.
‘Tragičarka’ Safina
Od 26 tenisača koji se mogu pohvaliti statusom broja 1 od 1973. godine još je samo Marcelo Rios ponovio Lendla serijom fantastičnih rezultata kroz 1997. i 1998. kad je osvajao Monte Carlo, Indian Wells, Miami, Rim... te dodao finale Australian Opena (poraz od Petra Korde). Tada se smatralo da je njegov Grand Slam trijumf samo formalnost, međutim, Čileanac je ubrzo počeo pokazivati slabosti, prije svega mentalne, te će do dana današnjeg ostati kao jedini muški broj 1 bez jednog od četiri najveća naslova. Za razliku od tenisačica, kojima je to prešlo u naviku ulaskom u 21. stoljeće, pa će ih ukupno čak sedam najprije osvanuti na broju 1 pa onda osvojiti Grand Slam turnir, dok su tri ostale uskraćene za laskavu titulu.
Kim Clijsters bila je predvodnica novih vremena, najprije prva na svijetu (2003.), a tek s malo većim odmakom pobjednica na US Openu (2005). Nešto slično je prošla Amelie Mauresmo, koja je do jedinice došla 2004. godine, pa čekala do Australian Opena 2006. godine potvrdu na Grand Slam turniru.
Čekanje Simone Halep nije bilo tako dugo, broj jedan iz 2017. okrunila je u Roland Garrosu 2018. godine. Sve tri spomenute tenisačice zajedno su ništa u usporedbi s Caroline Wozniacki. Dankinja je ironično nosila nadimak “kraljice malih turnira” kad je dvije godine zaredom (2010-11.) završavala kao najbolja na svijetu, e da bi tek 2018. osvojila prvu i jedinu Grand Slam titulu (Australian Open).
Ona je barem ima za razliku od Jelene Janković, Dinare Safine i Karoline Pliškove. Svaka u svoje vrijeme se dokopala jedinice, a najveća tragičarka je Ruskinja, trostruka Grand Slam finalistica (dva Roland Garrosa, Australian Open) u vremenu dok ju je trenirao i naš Željko Krajan. Čehinja još ima vremena popraviti stvari...
Ako je nešto ponukalo ATP Tour da malo dotjera rang-listu i napravi je razumljivijom, to je definitivno bila 1999. godina kad se smjena na vrhu događala gotovo iz tjedna u tjedan. Kao nikada prije ili poslije čak su petorica igrača dolazila do broja 1, trojici (Carlos Moya, Jevgenij Kafeljnikov i Patrick Rafter) je to bila apsolutna novost, koja im se više neće ponoviti. Pete Sampras je te godine posljednji put gledao s vrha, dok je Andre Agassi uspješno nagovijestio teniski život nakon tridesete godine. Rafter će ostati upamćen kao najkraći broj jedan, tek jedan tjedan je uživao u toj činjenici.
Rana ostavila trag u psihi
Steffi Graf i Monica Seleš su godinu dana dijelile prvo mjesto na rang-listi odlukom WTA Toura. Bilo je to kroz 1995. i 1996. godinu kad se Seleš vratila tenisu nakon više od dvije godine, a nije je bilo od umalo tragičnog događaja na turniru u Hamburgu kad je poludjeli navijač Günter Parche nožem napao i ozlijedio Seleš. Na taj način je htio pomoći Graf, koja je sve više zaostajala za Seleš. Da nije bilo Parchea, teniska povijest bi sasvim drugačije izgledala, jer je Novosađanka od 1990. do 1993. osvojila čak osam od svojih devet Grand Slam titula. Kad se taj napad dogodio imala je tek 19 godina!
Rana kao rana nije bila toliko opasna (ubodena je u leđa), ali je ostavila itekakav trag u psihi do tada čudesne šampionke. Makar će na prvom Grand Slam turniru po povratku igrati finale (tijesan poraz od Graf na US Openu), a drugog osvojiti (Australian Open), ipak to više nije bilo to.
Graf će i zbog toga događaja iz Hamburga skupiti najviše tjedana (377) na vrhu rang-liste, više od Martine Navratilove (332) i Serene Williams (319). Kod tenisača je rekorder Roger Federer (310), ali smjena se neumitno bliži, jer je Novak Đoković (302) već opasno blizu unatoč pandemiji korona virusa koja je na nekoliko mjeseci zaledila rang-listu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....