Ivanišević: 'Čilić treba napraviti još jedan korak i dobit će i Đokovića'

Umag je u posebnom raspoloženju kada se on pojavi. Sve je odmah nekako vedrije, nabijeno pozitivom, kao da čitav kompleks u Stella Marisu obasja osmijeh i dobro raspoloženje Gorana Ivaniševića.

Jedinog čovjeka koji se uspio, prema vlastitom priznanju, samoozlijediti na plaži, bilo je to u Miamiju.

- E, bila je dugačka 10 kilometara i možete li pogoditi tko je jedini čovjek koji je stao na školjku? Ja, naravno.

I vjerojatno jedini ili jedan od rijetkih Hrvata koji navija za West Bromwich Albion. Ili je redovito gledao Teletubbiese. No dobro....

Umag, 25 godina kasnije.

- Ajmo reći 24, ljepše zvuči. Stvarno sam ostarija... Sve je drugačije u odnosu na onu 1990. Nije bilo tada glamura, to je bilo prvo izdanje, prvi ATP u Hrvatskoj, malo čudno za sve nas igrače.

Uvijek je iskren, pa zašto ne bi bio i sada.

- Ni ja ni Prpa (Goran Prpić) nismo htjeli igrati Umag! Rim je bio u to vrijeme, mislili smo “ma tko će sad tamo ići na turnir”. A na kraju mi je bilo drago, igrali smo finale koje sam zasluženo izgubio.

Odskočna daska

Postoji priča da se to finale nije trebalo ni odigrati. Je li to samo urbana legenda ili ima tu nečeg?

- Hm, ne sjećam se baš... Znam da smo imali teška polufinala. Ja sam igrao s Benhabilesom po teškim uvjetima, kiša je padala, svako malo bismo prekidali. Stvarno se ne sjećam zašto se umalo nije odigralo, možda Prpa ima bolju memoriju od mene. Ono što vam mogu reći jest da u finalu nisam odigrao nikakav perfektan meč, to je sigurno.

Inače, prvi se turnir igrao u svibnju, Zec je igrao polufinale s Čerkasovim (6:3, 5:7, 6:4), a drugi Goran s de la Peñom (7:6, 7:6). Benhabiles je bio u četvrtfinalu, ali nema veze...

- Kažem, iako nismo baš htjeli doći, Umag nam je bio sjajna odskočna daska. Tjedan kasnije uzeli smo Kup nacija, tamo sam naredao dobre igrače. Zapravo, obojica smo. Kasnije sam dobio Beckera u prvom kolu Roland Garrosa, gdje sam stigao do četvrtfinala, pa polufinale Wimbledona... Ispalo je super što sam došao, baš mi je drago da su nas izbacili iz Rima i rekli da moramo igrati Umag.

U igri se vidi vjera

Tijekom ovih 25 godina ATP na zapadnoj obali Istre pretvorio se u spektakl. Sporta, zabave, hrane. I pića, svakako...

- Na tome samo treba čestitati. Prvo gospodinu Slavku Rasbergeru, a onda i Vanji Božičkoviću što je nastavio njegovim putem. Znate, kad razgovaram s igračima na Touru, svi pitaju jednu stvar. Ej, Gorane, kad će Umag? Ovo je postala jedna od najboljih i najpopularnijih destinacija na Touru.

Turnir je 22 godine čekao domaćeg pobjednika, a onda se ukazao Marin Čilić, današnji Ivaniševićev pulen. Novi trener unaprijedio je igru svakako, posebice servis. Čime je Goran još zadovoljan u toj “novoj” Marinovoj igri?

- On sada vjeruje u to što radi, time sam najviše zadovoljan. Dosad sam više ja virova u njega nego on u sebe. A to ne znači - ništa! Možemo mi pričat 37 sati o tenisu ako on ne vjeruje u ono što mu ja govorim i u ono što radi na terenu. Onda nema smisla... U Wimbledonu sam prvi put vidio da - vjeruje. Bez toga ne bi dobio ni Chardyja, ni Berdycha, nema šanse. Pogotovo Berdycha, to je vrhunski tenisač. Po igri se vidjelo da je počeo. Vjerovati.

Četvrtfinale je bilo krajnji domet.

- I protiv Đokovića je bilo isto, nudio mu se dvaput, možda triput. Nije iskoristio, nažalost. Nema veze, odigrao je pet vrhunskih mečeva igrom koja obećava. Ispred njega su tri velika turnira (Rogers Cup, Cincinnati i US Open), puno je bodova u igri.

Postoji li svojevrstan kompleks od Đokovića nakon 0-10? Ako se može govoriti o kompleksu protiv najboljeg igrača na svijetu. I vrlo čestog sparing-partnera na treningu.

- Drago mi je da treniramo skupa. Ali kompleks...? To bolje pitajte Marina, ja nemam pojma postoji li. Ide nabolje, to je sigurno, treba napraviti još jedan korak, vjerovati da ga može dobiti. I dobit će ga! Ako ćemo realno, Đoković je sa svojim stilom igre najnezgodniji za Marinovo poimanje tenisa. Najbolji obrambeni igrač, najbolji reternist...

Ivanišević kaže da rezultatski cilj ne postoji. Važna je, tvrdi, samo igra. Već se uklopio u ta trenersko-retoričko-demagoška promišljanja.

- Rezultat me najmanje brine. Ali ako Marin igra kako zna, onda može sa svakim. S ovim renkingom je dobro što izbjegava Top 8 u trećem kolu US Opena, to je super stvar. Ma, samo neka igra i rezultati će doći. Poene ne brani, pritiska nema...

Konjuh za Top 10

Otkako je postao trener, Goran je mnogo mirniji. Na terenu, dakako. Iako je kao tenisač bio poznati “živac”, danas toga nema.

- Ma ne, ne živciram se. Ne smiješ u publici.

U jednom intervjuu početkom lipnja rekao je: “Lakše je igrati, tada možeš vikati, derati se, slomiti reket, pustiti emocije, raditi što hoćeš. Igraš. Teško je samo sjediti, bodriti i biti pozitivan”. Valjda dođe s godinama.

- Na Senior Touru nema živciranja, to mi je sve zabava, neka vrsta igre.

Kada je razbio posljednji reket?

- Uuu, ne sjećam se. Dobro pitanje... A prošlo je jedno desetak godina. Ne bacim ga više ni na treningu, uopće mi ne pada na pamet. Izgubio sam osjećaj, nemam više ni potrebu ni mot. Kad bi mi netko reka “ajde, razbij reket”, ulovija bi se za leđa, reka da ne mogu. Mora bi ić u sobu trenirat. Nemam želje ni volje više, valjda sam svoje izrazbija. Opet, ne volim izgubit od nekih tenisača i nije mi svejedno. Ali ne znači to da moram razbiti reket.

Za komentar sjajnog rezultata Ane Konjuh u Istanbulu nije trebalo posebno ni pitati.

- Koliko sam puta već rekao što mislim o njoj, to je igračica za Top Ten, top talent. Samo neka tako nastavi...

I Serena je u blizini, kad smo već na kraju prešli u područje ženskog tenisa. Petnaestak kilometara južnije, u jednoj novigradskoj vili, iako je posljednjih nekoliko dana trenirala u Stella Marisu.

- Baš me iznenadilo što je Serena tu. Drago mi je da možemo pokazati našu akademiju, da imamo tvrde terene na kojima mogu trenirati i najbolji. Doveli smo prvu igračicu svijeta ovdje gdje joj nitko ne smeta.

Osim novinara i paparazza.

- Ljudi vide da smo na teniskoj karti svijeta, za nas se čuje kroz turnir, igrače, akademiju, sada i kroz dolazak Serene. Ujedno naše cure mogu vidjeti kako trenira jedna od najvećih tenisačica svih vremena.

Toliko do Gorana, 25 godina kasnije. Ili 24, ako mu je tako lakše.