AFP
PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ

Goran je u tenisu ostavio veći trag od nekih koji su višestruko osvajali trofeje, Što je ponekad slađe...

Naš najbolji tenisač ikad dio je generacije koja je na poseban način obilježila tenisku povijest
Piše: Neven BertičevićObjavljeno: 17. rujan 2021. 22:28

U razmaku od mjesec dana 1971. godine rodila su se dva velika tenisača. Amerikanac Pete Sampras za mjesec je dana stariji od Gorana Ivaniševića, a njihove karijere su se isprepletale u još jednoj zlatnoj eri svjetskog tenisa, u generaciji koju su predvodili momci iz 70-ih, ali su imali i tu sreću, a neki i nesreću, da su se u tu generaciju uvukli nešto stariji ili nešto mlađi igrači.

Ako danas govorimo o tri velikana i četvrtom, koji je dugo bio u njihovom društvu, dakle o Novaku Đokoviću, Rogeru Federeru i Rafaelu Nadal, a tu je priskakao, kad je mogao i kad su mu dopuštali, Andy Murray, govorimo o najtrofejnijoj eri jer ono što su oni osvojili ipak je više od bilo koje druge generacije. Neusporediv s bilo kojom.

Proslavio 50. rođendan

Ali, svejedno je ova generacija momaka rođenih u 70-ima, ostavila neizbrisiv trag u svjetskom tenisu i ponudila je seriju velikih šampiona u vlaku na koji je, netko će reći, u posljednji čas uskočio i Goran Ivanišević. Ali znate kako to ide, ponekad je slađe kad ti se nešto dogodi samo jedanput, kao što se Ivaniševiću dogodio Wimbledon, nego kad si serijski pobjednik.

image
MILIVOJ MIJOŠEK/CROPIX

Prije nekoliko je dana Goran Ivanišević proslavio 50. rođendan i zakoračio je u drugi dio velike karijere, zapravo grandiozne karijere jer ona se danas ne sastoji samo od sjećanja kakav je tenisač bio. Danas je, naime, Goran Ivanišević daleko veći od igračkih sjećanja i već danas je ostavio u tenisu veći trag od nekih koji su višestruko osvajali trofeje od njega, a pogotovo najvećih, kao primjerice upravo tog Samprasa.

Goran je jedan od onih tenisača koji je, zbog svoje karijere i činjenice da je u ranijoj mladosti ostvario velike rezultate, bio primoran igrati i boriti se protiv vršnjaka koji su bili jednako dobri, ili bolji, ali i nešto starijih koji nisu spadali u njihovu generaciju, ali su se vrlo dobro osjećali igrajući s njima. I danas kada govorimo o momcima iz 70-ih, prije svega mislim na Andrea Agassija, koji je godinu dana stariji, pa Samprasa, Jima Couriera, Todda Martina, Michaela Changa, Richarda Krajiceka, Sergia Brugeru, Gorana i samo nešto mlađih, Patricka Raftera, Jevgenija Kafeljnikova pa i Tima Henmana, a samo nešto stariji je Michael Stich. A da bi se borio i izborio za svoje, Ivanišević je sa 17 i 18 godina igrao i morao igrati protiv tenisača kalibra Stefana Edbegra, Borisa Beckera ili Thomasa Mustera.

Gotovo zaboravljen

Na određeni način sve ga je to očvrsnulo, ionako je bila teorija kako se s Goranom Ivaniševićem nikad ništa ne zna, a i on je puno puta, kada je znao govoriti o svojoj karijeri, ustvrdio da nikada nije išao ravno u jednom smjeru, već je volio skretati, malo lijevo, malo desno, da bi se u jednom trenutku opet našao na stazi koja vodi samo u jednom smjeru, prema pobjedi.
Ta se pobjeda Goranu dogodila onda kada je već bio gotovo zaboravljen od svih, ali rečenica koju sam čuo od njegova oca Srđana i govorila je puno toga ili gotovo sve o njegovu sinu.

image
Agassi i Sampras samo su neki od velikih tenisača iz ere kojoj i Goran pripada
AFP

- Bio sam siguran da će Goran napraviti nešto veliko kada dotakne dno.

Upravo se to tada dogodilo, u onom grandioznom dvoboju s Rafterom, u wimbledonskom finalu koje se igralo u ponedjeljak, prije toga u polufinalu od tri dana s Henmanom, u jednoj priči koja je završila u Kući slavnih. Govoriti o Goranovoj generaciji iz 70-ih znači govoriti mahom o velikim šampionima. Svi su oni osvajali, netko više, netko manje, Grand Slam turnire, i Agassi, koji ima i olimpijsko zlato, i Courier, i Chang, i Brugera, i Krajicek, i Kafeljnikov, i Rafter.

Neki istina, nisu otišli toliko daleko, Todd Martin primjerice nije osvojio, ali je bio dva puta Grand Slam finalist, pa je najbliže što će mu se dogoditi da stigne u Kuću slavnih jest njegova aktualna pozicija izvršnog šefa te velike institucije. Henman je četiri puta bio u polufinalu Wimbledona, no puno su ga puta Hrvati onemogućili da dođe do još većih stvari.

Ta priča o tim momcima iz 70-ih nosi u sebi jednu zanimljivu istinu, svi su oni u mladim, gotovo juniorskim danima, napravili nešto veličanstveno. Chang je već sa 17 osvojio Roland Garros, Sampras sa 19 godina trijumfirao na US Openu, Ivanišević je sa 17 godina bio četvrtfinalist Australian Opena, sa 18 polufinalist Wimbledona, sa 20 finalist.

Odveo i Čilića u visine

Iako se manje govori o svemu što je dao i ostvario u tenisu, iz kojeg nikada zapravo nije izašao jer iz igračkih je tenisica uskočio u trenerske, gdje je trajao i danas traje kao jedan od najvećih. Danas se mnogi više neće gotovo sjetiti da je bio trener Marina Čilića kada je Marin 2014. osvojio US Open, ali danas svi znaju tko je jedan od dvojice trenera Novaka Đokovića. Slovak Marjan Vajda, za kojeg je Đoković uvijek govorio da je njegov drugi otac, i Goran Ivanišević, kojeg je Novak angažirao nakon što s nekim eksperimentima, ako ih tako možemo nazvati, nije bio do kraja zadovoljan.

Suradnja s Agassijem kratko je trajala jer se nisu slagali u nekim stavovima, a Boris Becker unatoč činjenici da je bio veliki tenisač, u svemu ostalom bio je figura koju su neki promatrali sa strahopoštovanjem, neki s oduševljenjem, a neki nisu baš bili sretni kad im je sjedio u trenerskom kutu, pa tako ni Novak Đoković, iako nikada nije kritički govorio o svim trenerima koji su prošli kroz njegov život.

Goran Ivanišević puno je dao hrvatskom tenisu i ne samo zato što je bio osvajač olimpijskih medalja u singlu i paru (s Goranom Prpićem), većini mladih je i danas idol pa i nekim, naravno, koji ga nisu mogli gledati u igračkim danima, već su samo slušali priče iz njegove briljantne, ponekad turbulentne karijere, koja se završila na teniskom Mt. Everestu.

Ekskluzivno društvo

Ne trebate ga pitati tko mu je od njegovih vršnjaka bio najveći protivnik i najteži, naravno da je to bio Pete Sampras, za kojeg je jednom zgodom ustvrdio:

- Taj tip mi je upropastio karijeru.


Ali, bilo je to prije nego što je osvojio Wimbledon, a nakon toga se sve dramatično promijenilo. I slika njegovih suparnika na terenu i slika Gorana Ivaniševića općenito u teniskom svijetu. I nije ni slučajno čudno što je stigao do Kuće slavnih i prije nego neki koji su osvojili i više Grand Slam turnira.


Ali, nemojte ga pitati što mu je draže, koji mu je najveći uspjeh u životu, ulazak u Hall of Fame ili činjenica da je kao otpisani, sa 125. mjesta zasjeo na krov Wimbledona.

- Te dvije stvari su usko vezane, da nije bilo jedne, ne bi bilo ni druge.

I to je zapravo istina o karijeri jednog sada već 50-godišnjaka koji figurira i kao glasnogovornik ili prvi asistent direktora turnira u Umagu, gdje je igrao samo jednom, na prvom izdanju 1990. i izgubio finale od Gorana Prpića, da bi taj isti teren danas nosio njegovo ime.

Puno je toga Ivanišević ostvario u tenisu i sportu općenito, dovoljno da dobije status jednog od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, ali kao što vam je primjer Tonija Kukoča s primanja u košarkašku Kuću slavnih rekao, svi najveći su pokazali to svojim djelima, a nisu morali PR agenciju niti se samoreklamirati da bi nekome dokazali koliko su veliki. Podatak da je Goran Ivanišević igrao u jednom ekskluzivnom društvu momaka iz 70-ih i pobjeđivao u tom društvu dovoljno je velik da bi ga opisao kao tenisača.

Bit će sigurno onih koji će jednoga dana postaviti nove standarde, ali ono što su ti momci iz 70-ih, a tamo je stanovao i Goran, ostvarili nitko im neće moći oduzeti.

Linker
23. listopad 2021 06:55