TATA ČILIĆ 'Kad sam napravio teniski teren iza kuće, pričalo se: ‘Naš Zdenko je poludio!’

Da je Međugorje osim kao jedno od najposjećenijih marijanskih svetišta - nakon ukazanja Gospe početkom osamdesetih - postalo globalno poznato i po tenisu zasluga je dviju obitelji, Dodiga i Čilića čije su kuće jedna od druge udaljene tek stotinjak metara.

Ivan Dodig, 29-godišnji Međugorac te posebno njegov četiri godine mlađi sumještanin i friški pobjednik US Opena Marin Čilić uvrstili su Međugorje na tenisku kartu svijeta.

Fenomen tenisa

Naime, od noći na utorak Međugorje - gradić od nekih dvije tisuća duša u Općini Čitluk na jugu Hercegovine - može se podičiti da ima teniskog Grand Slam pobjednika, ima dvojicu tenisača koji su uspjeli ući među 10 na svijetu (Čilić u singlu, Dodig u dublu), i to će sad sigurno biti povod da se krene u istraživanje fenomena tenisa u mjestu koje je dosad bilo čuveno po Gospinim ukazanjima i vjerskom turizmu.

A sve je to kao i mnoge velike stvari na ovome svijetu počelo s jednom vizijom popraćenom s puno rada i upornosti. Upravo su to osobine koje krase ovaj ponosni i čestiti narod koji se održao na škrtom hercegovačkom kršu. Bez vizije, rada i upornosti ovdje zaista nemate nikakve šanse.

- Prvi teniski teren u Međugorju još tamo devedesetih izgradio je Žarko Dodig, Ivanov stric. Ivan je četiri godine stariji od Marina i on je zapravo bio taj koji je probio put kojim će Marin kročiti. Jedan drugoga su podržavali, trenirali zajedno i napredovali - priča nam Zdenko Čilić, Marinov otac koji je od prvog dana bio zagrijan za tu tenisku priču, iako sam nikad nije igrao tenis niti mu je to bila profesija.

Sportska djeca

- Ja samo volim sport i uvijek sam želio da moja djeca odrastaju baveći se sportom. Kao dijete igrao sam nogomet. Čak sam kao momčić imao priliku otići u Osijek i ozbiljno se uhvatiti nogometa, ali je moj otac govorio: Kako ću sad pustiti Zdenka od sebe kad je taman stasao da može pomoći u vinogradu i oko duhana. Zato sam još više želio da moja djeca budu u sportu. Vinko je igrao nogomet, Goran košarku, a najsretniji sam što su Marin i Mile ostali u tenisu - ispričao nam je Zdenko Čilić s kojim smo razgovarali o počecima Marinove karijere, ali i o fenomenu tenisa u Međugorju.

Zdenko i njegova supruga Koviljka imaju četiri sina, Vinka, Gorana, Marina i Milu. Dvojica starijih sinova najčešće prate Marina na turnirima diljem svijeta, a najmlađi Mile, koji je sad s njim bio u New Yorku, odnedavno je na studiju u SAD-u gdje igra tenis.

- Počelo je sve tako da sam u dvorištu iza kuće napravio teniski teren - uz osmijeh na licu priča nam Zdenko (pokazujući na teren koji danas ima i reflektore) kao da je to nešto sasvim obično i najnormalnije.

A zapravo nije bilo tako. Jer Čilićevi nisu bili imućna obitelj da bi im tenis bio nekakav hir. Naprotiv, teško se ovdje živjelo na kraju devedesetih. U periodu poslije rata čak je i trgovina bila u padu. Zdenko se bavio trgovinom, a na ulazu u Međugorje obitelj je imala kuću s prostranom okućnicom, ali daleko je to bilo od nekakvog luksuza.

- Kad sam počeo graditi teniski teren nitko nije vjerovao u tu priču. Čak je i u obitelji bilo nevjerice. Otac je mislio da gradim skladište za trgovinu jer smo se u to vrijeme time bavili.

Reket na dar

Što su rekli kad su vidjeli teniski teren?

- A što su mogli reći? Rekli su: Naš je Zdenko poludio! - iskreno priča otac teniskog šampiona.

Naravno da Zdenko nije poludio nego je jednostavno želio stvoriti uvjete za svoju djecu da se mogu baviti sportom za koji su pokazivali talent, ali i veliku strast.

Marin je dobio u ruke teniski reket s nepunih sedam godina, darovala mu ga je sestrična koja je živjela u Njemačkoj i tamo igrala tenis. Nije prošlo dugo, a Marin je već pobjeđivao dječake koji su bili nekoliko godina stariji od njega. Vidjelo se iz aviona da je mali talentiran, ali i da ima veliku strast prema tenisu.

- Iako je miran i povučen, Marin je uvijek pokazivao natjecateljski karakter. Ne samo u tenisu. Uvijek se sjećam kako je to bilo u školi. Zbog tenisa bi znao izostati i po mjesec dana s nastave pa bi znao dobiti i poneku lošu ocjenu. Ali nije imao mira dok sve ne bi naučio, nadoknadio i dobio sve petice.

Kum spasio karijeru

Teniski razvoj Marina Čilića nije bio jednostavan, posebno kad je ušao u tinejdžerske godine jer je tada trebalo ići po turnirima i putovati, a obitelj nije imala previše novca.

- Negdje od ‘99. do 2001. bila je jako teška faza što se tiče financija. Trgovina je propala, ostao sam bez posla, s četvero djece u obitelji, nije bilo lako sve to izdržati. Koliko smo samo kilometara prošli u starom Fiatu Regati vozeći se po turnirima, pola Europe, često bez novca, ali ja sam bio spreman ići do Sibira i natrag kako bih Marinu pružio šansu.

U toj fazi, kaže Zdenko Čilić, od Marina je uvijek tražio više jer je znao da samo uz takav pristup može napredovati. Ali nije otac bio jedini koji je vukao prema naprijed.

- Marinu zapravo nikad nije bilo dosta treninga. Imao je strašnu želju da uspije - kaže njegov otac.

U jednom trenutku kad je Marinu bilo 13 godina činilo se ipak da od tenisa neće biti ništa.

- Marin je trebao ići u Zagreb, ali nismo mogli osigurati da netko bude s njim 24 sata, da živi u obitelji. Već smo bili odustali, vratili smo se u Međugorje. Marin je rekao: ‘Nema problema, ćaća. Imamo teren kod kuće, ja ću ovdje trenirati sam’. Ali onda je uskočio kum Tihomir Elez koji je pomogao da Marin dobije sve što mu treba u Zagrebu. To je bio prijelomni trenutak.

Već s 14 godina Marin je igrao u polufinalu Orange Bowla, kasnije je kao junior osvojio Grand Slam naslov u Roland Garrosu. To je bila potvrda onoga što se najavljivalo od njegovih mladih dana, da je Čilić potencijal za velike stvari. Ako je dosad bilo sumnje da Čilić nije tenisač za najveće domete, u New Yorku je razbio sve sumnje.

- Ovo je Marinov prvi Grand Slam naslov, a ja sam uvjeren da neće biti zadnji koji će osvojiti. Siguran sam da ćemo njegov najbolji tenis tek gledati u budućnosti - optimističan je Zdenko Čilić.