Negdje sredinom 90-ih i to baš na US Openu Goran Ivanišević morao je predati dvoboj 1. kola Novozelanđaninu Brettu Stevenu, nakon što je dobio prva dva seta. Dogodila mu se ozljeda gležnja i nakon što je bezuspješno pokušao odigrati još nekoliko gemova, odustao je od uzaludne utakmice.
Tog se meča sjećam ponajviše zbog jedne rečenice Goranovog tadašnjeg trenera Boba Bretta koji je nakon Ivaniševića trenirao Maria Ančića i Marina Čilića. Iako je znao da tog časa ništa ne može utješiti Gorana koji je došao u New York s velikim ambicijama, poslao mu je poruku koju, siguran sam, ni Goran nije nikad zaboravio.
- Sve dobre stvari događaju se onima što znaju čekati.
U toj rečenici uvijek smirenog Australca možda je najlakše prepoznati sve ono što je prošao Marin Čilić da bi stigao u finale US Opena. I predvorje raja. Čilić je znao čekati i bio je strpljiv onda kad mi to nismo, ali je gradio karijeru s manje ili više uspjeha, da bi četiri godine nakon prvog polufinala na Grand Slam turnirima postao, zajedno sa 24-godišnjim Japancem Keijom Nishikorijem planetarna zvijezda.
No, prije tog Melbournea iz 2010. dogodio se US Open 2009. Marin Čilić je tamo prvi puta stigao do četvrtfinala i u dvoboju s Juanom Martinom Del Potrom imao set, 3:1 i 15:40. Dvije lopte za dvostruki break. Trebalo je samo završiti meč. No, Marin ga nije tada ni mogao, a možda ni znao, završiti. Argentinac je izgubio još samo tri gema, izborio polufinale u kojem je svladao Rafaela Nadala. Da bi u finalu pobijedio Rogera Federera koji je vodio sa 2:1 u setovima i 4:2 u četvrtom. Siguran sam da dio nagrade za prvo mjesto talentiranog Argentinca zaslužuje i Marin Čilić.
I dok smo mi “ludovali”, Marin je ostao miran. Ili je barem nudio takvu sliku.
Tri godine kasnije, također u četvrtfinalu US Opena, dobio je prvi set i vodio 5:1 u drugom Andyju Murrayu. I tu je trebalo samo odraditi posao, ali odradio ga je Škot. I on je, poput Del Potra, izgubio još samo tri gema, da bi u polufinalu prošao Tomaša Berdycha, a u finalu u pet setova svladao Novaka Đokovića i stigao do prvog Grand Slam naslova u karijeri.
I dok smo mi “ludovali”, Marin je i to prihvatio kao način sazrijevanja.
I čekao ono što sam i ja u jednom trenutku pomislio da je nemoguće, iako sam uvijek vjerovao, pa i govorio i pisao, da je Marin Čilić vrijedan najmanje prvih pet (možda jednog dana i broj jedan u svijetu).
Gomilali su se porazi, neki apsolutno neshvatljivi i sugeriralo je na određeni način kako Marin Čilić ne vjeruje Marinu Čiliću, barem ne do kraja. No, ovih dana se to dramatično promijenilo i od ovogodišnjeg US Opena više ništa neće biti isto u njegovoj karijeri.
Koliko mu je u svemu pomogao Goran Ivanišević, to najbolje znaju njih dvojica, ali je činjenica da Marin, baš kao i Nishikori igraju drukčiji tenis od trenutka kad su angažirali Gorana i Amerikanca Michaela Changa. Goran je uvijek znao mogućnosti i potencijal Marina Čilića. Njegova procjena mladih tenisača je bila gotovo pa perfektna i kad me jednog dana nazvao i pozvao da dođem pogledati jednog 14-godišnjaka s kojim je trenirao, znao sam da to nije bio poziv novinaru da dođe pisati tekst o Marinu Čiliću, već je to bio poziv novinaru da dođe pogledati jednog mladog tenisača čija budućnost je bila ucrtana u zvijezdama. Samo je bilo pitanje vremena kad će eksplodirati.
Činjenica da mu je trebalo toliko dugo da bi prepoznao sebe i svoje velike teniske mogućnosti iritirala je dobar dio novinara, ja spadam u tu kategoriju, ali očito je Čilić morao proći taj put. Postoje tenisači koji se preko noći pretvore u instant šampione. Čilić nije bio jedan od tenisača te kategorije, Marin Čilić korak po korak išao je uzlaznom putanjom, ali je uglavnom gubio velike mečeve. I dok je on te velike mečeve gubio, dok smo mi zbrajali te poraze i u svemu vidjeli nekakav negativan trend, Marin Čilić je u svakom od tih mečeva vidio nadu. Pa i više od toga.
Ono što mu je trebalo, samo je jedna stvar - samopouzdanje. Udarce je imao, iako dok nije počeo raditi sa Goranom Ivaniševićem, nije znao koliko mu je dobar, zapravo, briljantan servis. I kad je to shvatio, rekao je “kad dobro serviram, znam da mogu svakog pobijediti”
Možda više od pobjede nad Federerom u polufinalu, gdje je igrao upravo onako kao što će rezultat sugerirati, a Federer uopće nije bio slab, Marinu je za samopouzdanje dala jedna druga pobjeda. Koja se dogodila u 3. kolu US Opena. Napokon je riješio problem Gillesa Simona i nakon što je izgubio prva četiri međusobna dvoboja, dobio je peti u pet setova.
Sumnjam da postoji netko tko bi mogao povjerovati da Marin može biti toliko dominantan i protiv najvećeg tenisača svijeta, i da pritom niti jednog trenutka nećete strahovati za ishod dvoboja. A toga je bilo u prošlosti. A toga je bilo ne tako davno. Međutim, sve se na tako briljantan način i gotovo preko noći posložilo u igri našeg najboljeg tenisača. A ima i onih koji će bez ikakvog argumenta napisati da je danas najbolji na svijetu.
U ponedjeljak će Marin Čilić igrati najveći i najvažniji meč u karijeri. No, takav će biti i meč Nishikorija. Obojica prvi put u finalu Grand Slam turnira, korak do zvijezda, mali ili veliki, odlučite ili izaberite sami. Bit će im to treći međusobni dvoboj na US Openu. Kad su prvi put igrali, 2010. godine, u 2. kolu, trajalo je četiri sata i 59 minuta, Nishikori je ove godine ustvrdio da nakon tog meča tri dana nije mogao normalno hodati.
Dvije godine kasnije sreli su se opet na US Openu, ovog puta je Marin pobijedio u četiri seta. Od sedam međusobnih dvoboja, Japanac je dobio pet, uključujući i dva ove godine, na početku sezone u australskom Brisbaneu, te nešto kasnije u Barceloni. No, brojke i statistike mogu te odvući daleko. Jer, kad bi brojke i statistike rekle sve o tenisu, onda se nikad ne bi dogodilo da jedan Japanac u prvom polufinalu karijere na Grand Slam turnirima pobijedi prvog tenisača Novaka Đokovića. Kao što se nikad ne bi dogodilo da jedan Hrvat u svom drugom polufinalu na Grand Slam turnirima pobijedi najvećeg tenisača svih vremena, osvajača 17 Grand Slam naslova, Rogera Federera, kojem je to bilo 36. polufinale. Pa, ipak, dogodilo se.
Siguran sam da nitko prije početka US Opena nije predvidio ovakav kraj i ovakvo finale. Pa ni legendarni Michael Jordan koji je u subotu pohodio US Open. Došao je pogledati Novaka Đokovića, naravno, i Rogera Federera, za kojeg svi navijaju, ali je u tom danu, umjesto Federera, vidio Marina Čilića...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....