KENA BETANCUR Afp
GRAND SLAM NEKAD I SAD

U vrijeme Lavera bio je to party Australaca, a on definitivno nije imao pritisak kao Novak Đoković

Kada je Rod Laver osvajao sva četiri najveća teniska turnira, to nije bilo toliko senzacionalno,
Piše: Neven BertičevićObjavljeno: 20. rujan 2021. 17:33

Sumnjam da je tražio izlaz iz poraza kojeg je doživio prilično teško i jednako tako teško ga je prihvatio, ali nema razloga sumnjati u ono što je Novak Đoković govorio poslije finala i poraza na US Openu. U samo rijetkim trenucima čovjek bi mogao u tu izjavu, odnosno u njega posumnjati.

A finale US Opena nije bio taj dan. Pa kad je Novak Đoković priznao da je nakon možda i najtežeg poraza u karijeri osjetio veliko olakšanje onda možete znati kakav je bio osjećaj prije tog finala, za vrijeme finala i u vremenu koje je prošlo u iščekivanju čudesnog rezultata koji se na kraju nije ponovio. Iz gledališta je sve to promatrao 83-godišnji Australac Rod Laver, jedini čovjek koji je dva puta osvajao kalendarski Grand Slam - 1962. i 1969. - zadržao je rekord koji ga je na određeni način proslavio, iako nije najvažnija stvar koju je u životu napravio.

Nije bilo ovakve gužve

Priča je to o jednom velikom natjecanju Đokovića s vremenom, koje polako i njemu prolazi, i utakmici u kojoj nemaš pravo na slab dan i poraz. Samo jedan slab dan na bilo kojem od četiri najveća svjetska turnira znači da gubiš sve, a Srbin je bio toliko blizu da se u zraku već osjećao miris velikog događaja, a ne samo miris pečenih pilećih krilaca, koji je oduvijek bio na određeni način trade mark US Opena.

Sedam dana je prošlo i ne treba razglabati i tražiti gdje je Novak Đoković pogriješio, ako je uopće pogriješio. Ono što se njemu dogodilo, klasičan je dokaz da su svi oni samo obični ljudi i da u svakom trenutku mogu iskočiti iz tračnica, pa i kad igra protiv drugog tenisača svijeta.

image
Rod Laver
- Afp

- U Laverovo vrijeme, siguran sam, nije bilo toliko gužve oko cijelog događaja. Druga su bila vremena, puno je godina prošlo i novinarstvo je drukčije i zato mi je žao što Novak nije osvojio US Open jer on je to toliko zaslužio. Četiri u nizu je čudo, pa ni njegovi najveći protivnici, Roger Federer i Rafael Nadal, nikada nisu u karijeri u sezonu ušli a da su pobijedili na Australian Openu i Roland Garrosu.

Ovim je rečenicama Goran Ivanišević, mislim, točno pogodio o čemu se tu radi iako, naravno, nije mogao znati kako je to bilo onda, u Laverovo vrijeme. Ima i onih koji su bili svjedoci tog velikog trenutka u teniskoj povijesti, a ja sam nažalost dovoljno star, ali i dovoljno sretan da sam tako nešto osjetio i to tamo gdje se dogodilo, u Australiji.

Australija je u to vrijeme bila država koja je preuzela dominaciju svjetskog tenisa, Australci su vladali i vodili sve u muškom tenisu, a nisu bili daleko ni u ženskom. Koliko su bili dominantni u to vrijeme potvrdit će vam i ovaj podatak. Gotovo svi protivnici s kojima je Laver igrao u finalima turnira, koji su mu “omogućili” osvajanje kalendarskog Grand Slama 1962. i 1969. godine, bili su Australci. Kada mu to prvi put uspjelo ljevoruki je mađioničar iz Queenslanda pobijedio tri puta Roya Emersona, na Australian Openu, Roland Garrosu i US Openu, samo je u Wimbedonu bio bolji od Talijana Martina Mulligana, koji je zapravo Australac, ali je zbog slabije konkurencije otišao tenis igrati za Italiju, što nije bila rijetka slika u ta vremena jer su Australci bili nešto poput Brazilaca u nogometu. Bili su toliko dobri da su mogli svagdje i za svakoga igrati, a kako je dodatna zarada uvijek bila dobrodošla, tako je i Emerson, također veliki tenisač i osvajač Grand Slam turnira, godinama bio glavni šef i strateg velikog teniskog kampa u švicarskom Gstaadu, za što je kasnije i od Švicarske dobio odlikovanje.

Sedam godina kasnije, kada je osvojio drugi kalendarski Grand Slam, na prvom je turniru u finalu pobijedio Španjolca Andresa Gimena i jedinog ne-australca, a nakon Španjolca je dobio jednog od najvećeg ili možda i najvećeg prijatelja, svakako najvećeg rivala, Kena Rosewalla. Bolji je bio od Johna Newcombea u Wimbledonu, a na US Openu je svladao Tonyja Rochea, čovjeka koji je godinama figurirao kao trener Rogera Federera.

Koliko ih je propustio...

Tako je izgledao put svih velikih australskih tenisača koji su prvo morali ostvariti ime u domovini, izboriti se za mjesto u najužem krugu tenisača iz kojeg je legendarni trener i tvorac svih tih velikih generacija, Harry Hopman, radio selekciju za momčad koja je godinama dominirala u Davis Cupu, a tek nakon toga izborili bi pravo na pogled u veliki svijet tenisa. Oni su bili i prva skupina mladih momaka koji su se držali zajedno i kada biste navečer u nekom kutu hotelskog bara ili nekakvog noćnog kluba u gradu gdje se igrao tenis susreli glasnu skupinu, koja je uz pivo komentirala ono što se prethodnih sati dogodilo, mogli ste biti sigurni da se radi o Australcima.

No, život profesionalaca tada je bio nešto teži nego što je danas jer danas velika zvijezda preko noći dodirne status milijunaša, a nekada to nije bilo tako. I zato su mnogi rano odustali od amaterske karijere, što je automatski značilo da su odustali od velikih trofeja i prihvatili ponudu koja im je u konačnici znala podebljati konto, ali sve dok amateri i profesionalci nisu postali jedno, na pro-touru se teže živjelo jer znali su ti momci prvih dana raditi svakakve poslove, pa i pripremati dvorane i terene na kojima su te večeri igrali, sve pod sloganom “samo večeras i samo u vašem gradu...”

Tako je i Rod Laver prihvatio ponudu koju jednostavno nije mogao odbiti. Rodio se 1938. godine i igrao je tenis u toj slavnoj generaciji da bi stigao do neslućenih visina svjetskog tenisa i programiranog nasljednika Amerikanca Donalda Budgea, koji je u godini kada se Laver rodio, osvojio prvi kalendarski Grand Slam, a vrijeme koje je nakon toga prolazilo prepustio je Laveru. A kad je Australac osvojio svoj prvi Grand Slam nije to bila senzacionalna priča. Australci su imali puno vrhunskih sportaša, pogotovo iz momčadskih sportova, pogotovo iz kriketa koji je tada dominirao i u medijima i na terenu, i da je trijumf Roda Lavera, koji je zapravo u svakoj varijanti bio senzacionalan, prošao je relativno nezapaženo i bio je veća priča u Melbourneu nego u nekim drugim gradovima. Ako o tome govorimo, definitivno možemo reći da pritiska, kakav je imao Novak Đoković, Laver nije imao.

Ali, njegova najveća pobjeda bila je činjenica da svoje najbolje teniske godine, a kada je otišao u profesionalce imao je 24-25, proveo je u profi-vodama u kojima su se teško borili i na kraju izborili za svoj dio kolača, svoj dio naslovnica, svoj dio televizijskog prostora i ukupnog medijskog prostora, jer ono što je bilo televizirano, ako je bilo, u tenisu je bio samo neki veliki amaterski događaj.

Lavera među najvećima nije bilo šest-sedam godina, možete samo zamisliti koliko je Grand Slam turnira propustio prije nego što se svijet tenisa ujedinio i postao ono što je danas. A kako u amaterizmu nije ispadalo zlato iz svake lopte koje si izvadio za trening, onda se ponude kakve su mnogi Australci imali, pa naravno i Rod Laver, nisu propuštale.

Danas, siguran sam, čudno zvuči podatak da je Laver u teniskoj karijeri zaradio milijun i pol dolara. Istina, to su tada bili veliki novci i nitko od njih nije u konačnici okončao karijeru kao siromah, ali to uopće nije za usporedbu, nagrade koje su bile onda i danas. Dovoljno je pogledati samo zarade današnjih profesionalaca. Jedan obećavajući momak, recimo finalist Wimbledona Talijan Matteo Berrettini, u sezoni je zaradio dvostruko više nego Rod Laver u cijeloj karijeri, 3 milijuna dolara. A tek čeka prvi Grand Slam naslov. I zato ne treba uspoređivati teniska vremena, nekad i sad. Svako je vrijeme imalo svoje heroje i svako je vrijeme imalo svoje legende. Kao što je i Laverovo vrijeme imalo svoje legende i heroje, a to najbolje možete vidjeti ako jednog dana dođete na Australian Open i u svakom kutku Melbourne Parka vidite svjedočanstvo iz tih vremena, biste najvećih tenisačica i tenisača, svih koji su prvo proslavili australski, pa onda i svjetski tenis.

Pišu se neobične priče

I tako, Laverov rekord i danas još živi, od 1969. godine samo je jedan čovjek uistinu bio blizu, samo Novak Đoković. Hoće li još koji put dobiti priliku, hoće li možda sljedeće godine legitimno se boriti za kalendarski Grand Slam, vrijeme će pokazati, ali morate znati jedno. Boriš se za to onoliko dugo koliko ti traje niz na Grand Slam turniru i ako samo jednom, na prvome od njih, Australian Openu, načiniš krivi korak, moraš čekati sljedeću godinu.

Nesreća Novaka Đokovića bila je u podatku da mu se to dogodilo u posljednjem susretu posljednjeg Grand Slam turnira, ali život sportaša je takav, uvijek je pisao, a piše i danas neobične priče.

Linker
22. listopad 2021 09:46