Došetao je opušteno, u natikačama i sa sunčanim naočalama, kao da će produžiti na plažu, no svejedno su ga ispod stadiona zaustavila dva dječaka i zamolila za fotografiju. Juan Carlos Ferrero (41), bivši broj jedan svjetskog tenisa, u Umagu teško može odglumiti turista.
Pogotovo ne sad, dok iz lože prati najtraženijeg igrača ovogodišnjeg izdanja Carlosa Alcaraza. Ferrero je ipak ikona španjolskog tenisa, osvajač Roland Garrosa 2003., igrač koji je prostro tepih mladom Rafi Nadalu. U Umagu je svojedobno pobijedio i Đokovića, a trijumfirao je prije 11 godina, što mu je bila pretposljednja titula karijere.
Danas super talentiranog Alcaraza nastoji vinuti u tenisku stratosferu i u tom poslu djeluje ozbiljno, metodično, ali i pomalo uzbuđeno. U jednom trenutku, kad smo skrenuli na temu o budućnosti, upustio se u maštanje o osvajanju Grand Slamova pa brzo sam sebe "uštipnuo". Ipak, počeli smo najaktualnijom temom, mečom u kojem je Alcaraz preokretom izbacio bivšeg Top 10 igrača Lucasa Pouillea.
- Odigrao je odlično, pogotovo ako znamo da je prije dva tjedna iskrenuo gležanj i da zbog toga nismo išli u Bastad - podsjeća Ferrero.
Gledatelji su u drugom i pogotovo trećem setu uživali u spektakularnim poenima, jeste li i vi?
- Jesam, premda me Carlos već naviknuo da od njega očekujem nekakav 'top shot' jer u ovakvim mečevima voli odigrati neočekivano, trčati na mrežu, tražiti lijepe poene i raditi winnere.
Pobjeda nad bivšim Top 10 igračem velika je stvar za samopouzdanje?
- Naravno. Kad počne ulaziti u glavne ždrjebove ATP turnira, suočit će se s velim igračima, a Lucas je bio jedan od tih i još uvijek jest. Time skuplja iskustvo, uči se boriti protiv različitih stilova igre, od svakog suparnika uzeti ponešto.
Kad ste prvi put vidjeli Carlosa?
- Imao je 12 ili 13 godina, nastupao je na turniru u mojoj akademiji. Već tada su za njega govorili da je drugačiji od ostalih u toj dobi, izlazio je na mrežu, igrao servis-volej, radio stvari koje 'normalni' igrači ne rade. U rujnu će biti tri godine kako radimo zajedno. Jako sam zadovoljan kako napreduje. Stvari idu jako brzo, nekad i prebrzo, ali kad vidite način na koji može igrati, to me ne iznenađuje. Da dođete na trening, vidjeli biste Carlosovu najbolju razinu i kad bude konstantno takav i na mečevima, onda će to biti jako visok nivo. Sada još malo luta, diže se pa pada, pa se opet digne…
Je li teško trenirati igrača kojega se uspoređuje s Nadalom?
- Naravno da ljudima u Španjolskoj treba netko da ih drži u iluziji da će se pojaviti novi Rafa. Nekoliko smo puta pričali o tome i vrlo je prizemljen. Zna da se nemoguće othrvati usporedbama, ali fokusiran je, zna što treba raditi i do koje razine može doći. Sve što dođe u budućnosti, bit će dobro. Hoće li to biti jedan Grand Slam ili više njih, vidjet ćemo. Iako svi znamo da je Rafinih 20 gotovo nedostižno.
Prije nekoliko dana rekao nam je da ste mu nahvalili Umag kao jedan od najboljih turnira?
- Točno. Umag ima možda i najljepšu atmosferu na Touru, ljudi su vrlo dragi, možete se opustiti i zabaviti s prijateljima, a poslije toga opet fokusirati na meč. Nije poput drugih turnira, gdje ste samo na relaciji hotel-teren. A i vrijeme je predivno.
Koje su vaše najdraže igračke uspomene na Umag?
- Za početak, nas igrače uvijek su tretirali odlično. Osjećao sam se lijepo kad sam znao da stiže tjedan Umaga. Sviđala mi se i atmosfera na večernjim mečevima i to što se nisam morao patiti na suncu. Što se nastupa tiče, naravno da ću izdvojiti godinu u kojoj sam osvojio turnir. Ali sjećam se i 2009., kad sam ostao bez trenera koji je morao otići zbog privatnih stvari, a sa mnom je ostao prijatelj. Igram ja tako finale protiv Davidenka, koji sam izgubio, a on samo viče 'Trči! Trči! Još više trči!' (smijeh). Bilo je nezaboravno.
Goran Ivanišević i Ivan Ljubičić danas su vam kolege, što kažete na činjenicu da dvojica Hrvata treniraju ponajbolje igrače u povijesti?
- Obojica su bili veliki igrači, među najboljima, i imaju puno iskustva na najvišem nivou. A ljudi koji su to već prošli, mogu osjetiti što treba igraču i procijeniti što se događa na terenu i izvan njega. I Goran i Ivan su preiskusni, igrali su jako važne mečeve u karijeri, a sad su sretni što u rukama imaju čudesne igrače.
Još malo i proći će 20 godina od vašeg Roland Garrosa…
- Vrijeme leti. Bila je to fantastična godina, najvažniji trenutak moje karijere. Lijepo ga se sjetiti, pogledati sažetke ili Carlosu prepričati uspomene. Jedinstveno je kad imaš priliku objasniti mladom igraču kako si došao do Grand Slama.
Nitko tada nije mogao predvidjeti da će se pojaviti igrač koji će 13 puta osvojiti Pariz?
- To je tada bilo nezamislivo, gotovo nemoguće jer je u moje vrijeme konkurencija bila vrlo izjednačena. I dalje ne mogu vjerovati da trojica igrača imaju po 20 Grand Slamova.
Tko će otići najdalje?
- Novak ima najveće šanse, fizički je sad na 100 posto, mentalno se osjeća super snažno i na svakoj podlozi može cijelo vrijeme držati istu razinu. Kad spojite sve te stvari, čine ga jako moćnim.
Jeste li sretni kako se razvija vaš trenerski put?
- Jesam, jako sam zaposlen, iako bih ponekad htio imati malo više vremena. Ipak imam obitelj, troje djece. Nakon treniranja Alexandera Zvereva trebao mi je netko koji mi je karakterno bliži, jer mi Španjolci smo malo više povezani. Mislio sam tada da neko vrijeme neću nikoga trenirati, ali Carlosov agent Albert Molina mi je ponudio priliku da preuzmem tada 15-godišnjeg igrača kod kojeg morate graditi apsolutno sve. Velik izazov, ali sam ga prihvatio. Carlos je jako dobar dečko, skroman, privržen. Lijepo je putovati s nekime kad se ne svađate non-stop oko različitih stvari. Dakle, da se vratim na početak, sretan sam kako se stvari razvijaju. Život je lijep.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....