Marin Čilić

 Afp
U TENISKOM EPICENTRU

Čilića su svi već otpisali, a evo što ga je držalo 20 mjeseci. Ovakvu karijeru 95 posto tenisača može sanjati

Vatra se u njemu još nije ugasila, iako bi njegova situacija slomila duhove mnogih
Piše: Ivan JelkićObjavljeno: 26. rujan 2024. 11:25

Marin Čilić poslije tri godine ponovo je u krugu osvajača ATP naslova i pokazao je da na pragu 36. rođendana - slavi ga prekosutra, 28. rujna - još itekako u njemu ima vatre.

Nakon što praktički 20 mjeseci nije bio na velikoj sceni, makar se pojavio doduše dva puta s pokušajima povratka, ali samo kako bi kombinirano odigrao pet mečeva u kojima je upisao pet poraza, Čilića su mnogi već bili otpisali i spremili ga u ladicu “bivši tenisači”. Štoviše, nakon što je skoro pa niotkud osvojio inauguralno izdanje kineskog turnira, bilo je i onih koji su komentirali “pa, mislio sam da se on umirovio”.

I makar ga je 777. mjesto na ATP ljestvici, s kojim je započeo turnir, smjestilo u knjige rekorda kao najniže rangiranog tenisača koji je osvojio ATP trofej, to je tek brojka koja će zapravo premalo reći i o Marinu Čiliću kao osobi i o njegovom tenisu. Jer tako dugačka stanka i neuspjeli pokušaji povratka, pa rehabilitacije, oporavak, čekanje, pa suočavanje s drugom operacijom na istom koljenu unutar godine i pol, vjerojatno bi mnogima slomili duh, a u njegovim godinama i natjerali dobar dio igrača da zauvijek spreme rekete u torbe.

Tim više što je Marin iza sebe već imao sjajnu, briljantnu karijeru, optočenu Grand Slam naslovom s US Opena 2014., još dvama finalima (Wimbledon 2017., Australian Open 2018.), Davis Cupom (2018.), olimpijskim srebrom (2021.), trećim mjestom na svijetu u jednom trenutku te boravkom kroz 191 tjedan u Top 10... Karijera kakvu 95% tenisača može samo sanjati i radi koje nema što ikome više dokazivati.

Marin je znao...

Osim, jasno, samome sebi.

Jer on je definitivno osjećao da ima još u njemu dovoljno kvalitete, dovoljno energije i dovoljno ambicije zbog kojih će se ovih 20 mjeseci sivila iza njega, ipak isplatiti.

Uostalom, ozljeda koljena “ulovila” ga je na samom početku 2023., odnosno taman nakon što je odradio i više nego dobru 2022. Jer ne treba zaboraviti da je u 2022. igrao polufinale Roland Garrosa, što mu je najveći domet na pariškom Grand Slamu (kojeg je inače osvojio još kao junior 2005.) u karijeri, a da je na tom putu pomeo Danila Medvedjeva (6:2, 6:3, 6:2) pa onda i Andreja Rubljova, obojicu i tada i danas još uvijek članove svjetskih Top 10.

image

Marin Čilić

- Afp

Koji mjesec kasnije, prije nego će protiv Novaka Đokovića igrati finale u Tel Avivu, svoje posljednje prije ovog u Hangzhouu, na US Openu imao je break viška u petom setu protiv Carlosa Alcaraza, a koji je tri meča kasnije postao senzacionalni osvajač Grand Slama u New Yorku.

Nakon što je prošao u karijeri kroz mnoge bitke, u početku protiv starijih generacija (Nalbandian, Ferrer, Davidenko...), pa najveći dio karijere proveo paralelno s Velikom trojkom (Federer, Nadal, Đoković) i njihovim “satelitima” (Murray, Wawrinka, Del Potro, Berdych...), kroz 2022. je uvidio da se i sa svoje 33 godine još uvijek može nositi s nadolazećom, mladom gardom, odnosno da posljednji ples još nije blizu.

I to je sigurno ono što ga je držalo kroz proteklih 20 mjeseci, ono što mu je davalo nadu da još uvijek vrijedi, odnosno da još nije za “staro željezo” i da će, kad se opet vrati, moći nastaviti tamo gdje je stao s krajem 2022., odnosno u siječnju 2023. A bio je tada 16. tenisač svijeta.

image

Marin Čilić

- Afp

Bilo bi tada lako odustati, s obzirom i na ozljedu i godine i karijeru kakvu je ostvario, niti bi mu tko mogao išta zamjeriti na takvoj odluci, ali teniska vatra u njemu još se nije ugasila. Uostalom, ne bi bilo u redu zaključiti cijelu priču s ozljedom i bez prave prilike da ode uz fanfare i još jedan naklon teniske publike diljem svijeta.

Povratak u epicentar

Osvajanje titule u Hangzhouu vratila je, pak, Marina Čilića u teniski epicentar, kada se tome malotko nadao. Ostvario je rezultat vrijedan divljenja i dodao još jedno poglavlje u karijeru izgrađenoj u najposebnijoj eri u povijesti tenisa. Njegovo spašavanje meč-lopti u četvrtfinalu protiv Uchiyame, oličenje je njegove i borbenosti cijele teniske generacije u kojoj je Marin možda i prerijetko dobivao zaslužena priznanja i ovacije. Jasno, o Marinu Čiliću uvijek će se pričati o tome kako se 2014. vinuo iznad njujorških nebodera, kako je protiv Rogera Federera igrao za titulu u Wimbledonu, kako je svojim forhendima u Melbourneu skoro pa doslovce slomio Rafu Nadala i natjerao tog ultimativnog ratnika da preda meč, i neće se za 10-20 godina osvajanje titule u Hangzhouu naći na popisu njegovih najvećih postignuća.

Ali, to će biti za one koji nisu proživjeli ovo doba i koji nisu iz prve ruke mogli svjedočiti što je sve bilo potrebno za podginuti taj pehar. Koliko muke, čekanja, ali i ustrajnosti, volje, te na koncu teniske kvalitete, koja kod Čilića nikad nije bila upitna.
Dobro nam došao natrag, Marine.

Linker
26. rujan 2024 11:26