Prije šest godina Colby Stevenson je bio sretan što je živ. To mu je jedino bilo važno, nikakvo bavljenje sportom u tim trenucima nije mu bilo na pameti. Samo preživljavanje. Nakon teške prometne nesreće koju je doživio zadobio je 30 prijeloma lubanje, slomio je vratne kralješke i rebra, dijelove čeljusti i očne duplje. Oteklina na njegovom mozgu bila je tolika da su liječnici bili posve pesimistični kad je u pitanju potpuni oporavak i stavili su ga u induciranu komu. Koliko je operacija prošao tih dana, ni sam ne pamti.
Danas, šest godina kasnije, Colby Stevenson (24) je osvajač srebrne olimpijske medalje. Ranije ovaj tjedan na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu osvojio je drugo mjesto u disciplini big air u slobodnom skijanju. Osvojio je drugo mjesto koje je za njega puno više od srebra, drugo mjesto koje je za njega konačna pobjeda.
Te nesretne noći 2016. godine Stevenson se vozio mirnom cestom u ruralnom dijelu Idaha. Nekoliko sati ranije sudjelovao je na natjecanju u Mount Hoodu u Oregonu i odradio, kako je sam tada rekao, najbolje skijanje svoga života. Njegov kolega John Michael Fabrizi na istom je natjecanju slomio nogu i Stevenson, tada još uvijek tinejdžer, ponudio se da sjedne za volan njegova kamioneta i da ih odveze kući u državu Utah. Nakon što je vozio više od 800 kilometara shrvao ga je umor i zaspao je za upravljačem. Možda samo na sekundu ili dvije, ali sasvim dovoljno za groznu nesreću. Izletio je s ceste, vozilo se nekoliko puta okrenulo i ostavilo mladog skijaša s teškim ozljedama. Njegov je suputnik bio neozlijeđen, a Stevenson je započeo borbu za život.
Kad se probudio iz kome, ugledao je pored kreveta mamu Carol i prvo što joj rekao bilo je "žao mi je što si se morala vratiti". Mama je, naime, bila na odmoru na Havajima.
- U tom trenutku su znali da sam to još uvijek ja - ispričao je kasnije Colby.
Slijedili su mjeseci puni boli, i fizičke i psihičke.
- Bilo je to pola godine pakla. Kad sam se vratio kući, bio sam stvarno depresivan. Imao sam veliku otvorenu ranu na lubanji i bilo mi je teško pogledati se u ogledalo. Stvarno sam mislio da je gotovo. Ako ste ikada imali slomljenu kost, znate kako je to, a ja sam imao slomljene kosti po cijeloj glavi. Sve me je boljelo. Cijelo vrijeme.
Malo po malo, kako se psihički oporavljao, tako se počela vraćati i želja za skijanjem.
- Nisam imao rezervni plan. Bio bih budala da sam u tim trenucima razmišljao o osvajanju medalja, samo sam se želio vratiti na bilo koji način.
I vratio se, a onda se korak po korak, uz puno volje, strpljenja i rada, krenuo penjati prema vrhu.
- Naučio sam voljeti male stvari. Vrući tuš bio je vrhunac mog dana. I kartanje s bakom. Bilo je tako zabavno, ne bih to mijenjao ni za što.
Prva sportska aktivnost kojoj se vratio bila je vožnja bicikla, a pet mjeseci nakon nesreće ponovno je bio i na skijama. Liječnici, koji su postavili tako strašne rane dijagnoze, bili su u šoku. No, iako je dobio dozvolu za povratak, Stevensona je i dalje mučila bol u vratu, a imao je i česte vrtoglavica, što je ozbiljno bavljenje sportom činilo nemogućim.
- Mislio sam da više nikad neću moći raditi akrobacije. No, onda sam otišao na Novi Zeland i tamo sam se prvi put nakon nesreće ohrabrio izvesti jedan trik. I tada sam znao - nisam gotov, vraćam se. Na prvom natjecanju, u sjevernoj Italiji, sjećam se da sam uoči posljednje vožnje samo zatvorio oči i razmišljao o svim svojim najdražima, o ljudima koji su utjecali na mene. Bilo je to nadrealno iskustvo nakon kojeg sam odradio vožnju života.
Tada je definitivno znao da se vratio. A kruna je stigla u Pekingu.
- Danas mislim da je nesreća jedna od najboljih stvari koja mi se ikada dogodila jer sada imam potpuno drugačiji pogled na život. Imam, naravno, i ogroman ožiljak na čelu i razbijenu lubanju, ali funkcioniram. Dakle, dobro sam - zaključio je Stevenson.
