Od tri temeljna sporta (atletika, gimnastika i plivanje) ovaj potonji je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj praktički, zamalo pa dotaknuo dno. Termin “posljednje vrijeme” možemo slobodno prevesti u zadnjih cca 10 godina. Prije Dva desetljeća je bilo sasvim drukčije. Tada u gimnastici nismo postojali, a nismo se baš ni s kraljicom sportova mogli osobito pohvaliti, do dolaska Blanke Vlašić.
No, plivački smo bili u ili pri svjetskom vrhu. Bilo je to doba Duje Draganje, Gordana Kožulja, Sanje Jovanović, Marka Strahije... ili nešto ranije i Miloša Miloševića i da ne nabrajamo dalje. Na ovogodišnjem SP u Budimpešti imali smo povijesno malo sportaša. Samo jednu - Meri Mataja. Na EP u Rimu tek nešto malo više. Generalno gledano, kada se začne priča o hrvatskom plivanju nema baš ružičastih tonova.
Uzorak od 1000 sportaša
Ipak, jedna nas je vijest nedavno razveselila. Prije desetak dana za izbornika plivačke reprezentacije imenovan je Pero Kuterovac. Bez pretjerivanja i ikakve dvojbe, jedan od najboljih, ako ne pet, a onda sigurno deset kondicijskih trenera na svijetu! Niska sportaša s kojima je radio je dojmljiva, iako ono što je manje javnosti znano da je Kuterovac počeo, pa čak bi djelomice rekli i primarno plivački trener.
I da, ispravak u oslovljavanju. Izbornik plivača je doktor Pero Kuterovac. Ovog je tjedna, u srijedu doktorirao na Kineziološkom fakultetu na temu “Psihološki čimbenici povezani s dopingom u sportu”. Kad smo kod toga, kakav je zaključak?
"Imao sam uzorak preko 1.000 sportaša, od toga 445 sportaša višeg ranga, odnosno onih koji su nastupali na OI, SP i EP", pojašnjava dr. Kuterovac.
"Sportaši koji imaju vanjsku motivaciju prioritetniju u smislu medalja, novca, zatim sportaši koji imaju nižu razinu samopoštovanja i sportaši koji su ciljno i isključivo orijentirani na rezultat, oni su puno skloniji uzimanju dopinga. Zatim, sportaši individualnih sportova su puno skloniji dopingu od ekipnih i jednako tako, muškarci su skloniji uzimanju nedopuštenih stimulativnih sredstava od žena. Tako sam došao u biti do psiholoških profila ljudi koji su rizične skupine, onih koji su za i protiv uzimanja dopinga. Rezultati ovog rada bi trebali onda poslužiti kao smjernica za neku prevenciju uzimanja dopinga. Sad sigurno znamo da treneri moraju poticati unutarnju motivaciju, samopoštovanje kod sportaša, ciljnu orijentaciju na sadržaj, na zadatak, a ne na rezultat. Tako bi trebali dobiti bolju populaciju sportaša koji imaju negativne stavove prema dopingu. To je poanta. Mislim da znanost koja nije pragmatično upotrijebljena beskorisna i zato sam se potrudio da imamo jedan materijal koji nam je od praktične koristi."
Dr. Kuterovac je u sportu bez ikakve rasprave dosegao olimp, sam planetarni vrh. Sada je isto potvrdio i u znanosti. Ne čudi onda stav jednog od članove Stručne komisije Kineziološkog fakulteta pred kojom je branio disertaciju.
"Da, žena iz Italije inače je rekla kako je to rijetkost da netko iz sportske prakse radi i znanost. No, znanost je moja druga ljubav. Cijeli se život bavim time, stalno objavljujem neke radove, pokušavam pomoći prof. Nevenu Kovačeviću u radu oko vaterpola jer je to poglavlje koje nije toliko zastupljeno u Hrvatskoj. Na kraju krajeva, pitanje je koliko ću još moći praktično raditi u sportu. Sljedeće ću godine imati 50, pa mi je jedna od opcija možda raditi na fakultetu i pokušati svoje solidno znanje prenijeti studentima. To ćemo još vidjeti. Možda neskromno, ali mislim da bi bila šteta ne iskoristiti ovoliko znanje, iskustvo, intelekt u konačnici, a ne dosegnuti i doktorat."
U biti, upravo je ta znanstvena podloga i temelj mogućnosti u okviru koje je svježi dr. Kuterovac radio ili radi u cijeloj niski različitih sportova. Od plivanja i vaterpola u kojem je najpoznatiji kao kondicijski strateg barakuda već 10 godina, još puno ranije i vaterpolista Mladosti, ali i s radom u veslanju, tenisu, boksu, rukometu, nogometu... U biti, vrlo raznolika lepeza sportova, a uspjesi sjajni.
"Znanje je preduvjet i podloga svega, to je tako jasno. Što više znanja imate, više informacija, lakše je spoznati problem i pronaći rješenje. Praksa, empirija je nešto što vas nadograđuje."
Postoji li sport u kojem možda nešto više uživate?
"Generalno, uživam u izvedbama sportaša. Ja se divim ljudima. Evo, Gruzijac Laša Talahadze je u dizanju utega postavio svjetski rekord, čovjek je trznuo 225 kilograma! To je performans izvanredan, pratim takve stvari svakodnevno i tomu se divim. Pratim tko brzo pliva, vesla, trči... Uživam u tomu. Što se raznolikosti sportova i rada u njemu, to meni omogućuje znanje. Nije baš lagano, ali ne postoji nešto u stilu da više uživam u Damiru Martinu da može brže veslati u odnosu na Sandra Sukna, koji je mogao postići gol s pola bazena. Svaki performans je sjajan, uživam u njemu i gledati plodove svog rada kako ljudi napreduju. Imam teoriju malo drukčiju od svih ostalih kondicijskih trenera jer mislim da piramida uspjeha je uvijek u bazi. Nekakav pokret, stabilnost, pa onda ide performans, pa “skill” odnosno sport specifike. Ako ja uzmem nogometaša koji ne zna igrati nogomet, on će nakon mene biti odlično pripremljen nogometaš, ali koji i dalje ne zna igrati nogomet. Mogu svakoga dovesti do zadovoljavajuće odnosno razine pristojnog performansa, ali ako ne može dodati točnu loptu na 5 metara."
Stalno moram raditi
Znano je da radite u vaterpolu s Mladosti, kao i s hrvatskom reprezentacijom. Što je s ostalim sportašima? Radite još uvijek s veslačem Damirom Martinom?
"Da, i s Damirom i s tenisačem Bornom Gojom i s rukometašicama Lokomotive ponešto. Jednostavno, ja sam malo nemiran čovjek. Stalno moram raditi."
Posvetimo se plivanju, sport u kojem ste počeli, uostalom 2011. proglašeni ste od Hrvatskog plivačkog saveza za najboljeg plivačkog trenera u državi.
"Moj sport i ljubav je plivanje. Mislim da moram vratiti nešto tom svom sportu. Hoću li uspjeti u tomu, vidjet ćemo, ali generalno je plivanje moj sport. U plivanju sam ostvario sve što se moglo, i olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, imao sam juniorske prvake svijeta i Europe, pobjednike na OI mladih, medalje na seniorskim EP u 50 i 25-metarskim bazenima, finala na seniorskim SP-ima, polufinala OI."
Dužnost izbornika plivačke reprezentacije. Zanima nas što je to u nekoj srži odnosno koji je vaš posao jer se doima kao izbornik Davis kup vrste. Ne omalovažavamo, da se razumijemo, ali ljudi se znaju pitati - “čekajte, izbornik u tenisu, pa što on u biti radi. Vrhunskog tenisača ne treba učiti, a trenirati s njim koji dan samo uoči meča...”
"Da, ima sličnosti. Biti izbornik plivačke reprezentacije ne znači, nažalost, da ću ja trenirati, voditi plivače. Ja bih to čak i volio jer bi imao puno bolju kontrolu nad svim procesima. U plivanju je to drukčije. Klubovi su nositelji sporta. Ono što je meni nedostajalo kada sam bio trener plivanja u klubu, to ću nastojati biti. Osoba za koju svi znaju u Hrvatskoj da je potpuno neutralna. Nisam član niti jednog kluba i ne navlačim za nikoga. To je prvo. Drugo, plivači imaju u meni osobu kojoj se mogu javiti sa svim svojim pitanjima, problemima, sumnjama. Ako mogu pomoći, rado ću to učiniti. I treće, a najvažnije, omogućiti trenerima kontinuiranu edukaciju u smislu seminara, literature, odlazaka na neke edukacije preko svojih veza, kontakata. To je moj posao. A norme za plivanje... njih ionako postavlja FINA za olimpijske igre, prvenstva svijeta... Napravio sam po meni dobar plan kategorizacije gdje ćemo afirmirati plivanje, izboriti neke povlastice u školama."
Bazena ima, rezultata ne
Postoji i dugoročan plan.
"Ako uspijem, plan je napraviti Centar izvrsnosti koji jasno uopće ne treba biti u Zagrebu. Cijeli svijet tako funkcionira. Mjesto gdje će najbolji mladi plivači moći doći i trenirati u najboljim uvjetima s najboljim trenerima, a gdje će istodobno moći ići u školu, imati osiguranu prehranu. To je krajnji cilj. I jasno, ti plivači i dalje bi ostali članovi svojih klubova, plivali bi za svoje k,lubove, kako bi izbjegli tu “zlu krv” koja se stalno ponavlja u našem plivanju."
Infrastrukturno čini nam se da jako dobro stojimo. Recimo Rijeka. Ukoliko se ondje dolazi pripremati reprezentacija SAD, onda nema više rasprave po tom pitanju.
"Generalno, imamo bazena sve više. Sada ih imamo triput više nego u doba kada sam ja bio trener, a rezultati su u seniorskom plivanju su triput lošiji."
E, pa tu smo sad došli do srži problema jedino što osobno nemamo odgovor na pitanje, u čemu je kvaka? Jesu li nam treneri dovoljno dobri, rade li premalo, krivo...?
"Jedina točka moje uspješnosti počinje kada me počnu pratiti svi ili većina trenera i kada postignemo nešto. Stalno imamo rezultate u juniorskoj dobi, ali nikako da ih”izvučemo” u seniorsko plivanje. To mi je primaran zadatak."
Najbolji primjer toga su dvojica plivačkih dragulja iz Splita. Franko Grgić i Marin Mogić, juniorski svjetski rekorderi, plivačka čuda, osvajači zlata u mlađim uzrastima, ali... To je bilo prije 3 godine. Od tada su “nestali”. Nema ih.
"Jedan od mojih ciljeva je pokušati razgovarati s Frankom Grgićem i vidjeti postoji li uopće možda opcija da se on vrati. Jer on je svjetski ekstra-talent. Za njega jamčim da će on s godinom dana treniranja isplivati formu za OI u Parizu i da će ondje vjerojatno ući u finale. Sad... je li on zasićen, ima li motivacije, to je drugo pitanje. Ja ću sve napraviti da se on vrati jer bi bila nevjerojatna šteta da takav talent ne ostvari rezultate u seniorskom plivanju."
Što se u biti s Frankom i Marinom dogodilo? Jesu li radili, trenirali krivo? Previše ili premalo?
"Stvarno ne znam. Ne vjerujem da je o trenerima riječ. Bilo je tu i ozljeda, svačega. Sad svi pričaju da su radili prejako... To su sve spekulacije, a to ja ne bih radio. Franko je imao operaciju ramena, ali ispada da je to bio njegov genetski problem s tetivama. Ne bih optužio trenera nikako jer taj isti trener je učinio da dijete od 16 godina pliva 14.45 na 1.500 metara, što je u tom trenutku bilo poboljšanje svjetskog rekorda za jednu minutu! Što, onda je bio super trener, a sad ne valja? Ne, ne mislim i ne dajem takve paušalne ocjene. Znam sve njihove trenere, razgovarat ću i pokušati shvatiti problem. Ima tu možda i ega. Znate, shvatio sam, a razgovarao sam i s nekim nobelovcima, da najuspješniji ljudi su u biti vrlo jednostavni. Što si neuspješniji, to ti je ego veći. Tako to ide. Naše je plivanje premaleno da ne bi mogli funkcionirati zajedno i napraviti nešto vrijedno."
Da nam se ne ponovi Mihael Vukić. Ljudi su zaboravili na plivačko čudo iz Zaboka, dvostruki juniorski prvak Europe na 50 metara. Bilo je to 2010. ili 2011. Nema ga.
Stvaranje kritične mase
"Znam, imamo sada iz Tuhelja Janu Plavalić, svjetsku juniorsku prvakinju. Mi moramo učiniti sve da ju uvedemo u vrh seniorskog plivanja. Ona sada, dijete od 17 godina ima rezultat blizu olimpijske A norme, a to vam je već ozbiljan rezultat. Olimpijska A norma je u pravilu 16. rezultat s prijašnjih olimpijskih igara."
Jesmo li pogriješili s katastrofalno malo prijavljenih plivača i plivačica na SP ove godine u Budimpešti. Samo jedna, a imali smo više normi. Opravdanje je tada bilo “spremamo se za EP u Rimu”. No, i u Rim se otišlo s jedva popunjenim kombijem. Jedna BiH je bila nemjerljivo brojnija, a zahvaljujući Lani Pudar i s medaljama. Uz dužno poštovanje, ali... Bosna i Hercegovina!?
"Imamo očito problem što imamo par talenata, a onda dugo, dugo nitko pa jedna grupa. Tu grupu mi moramo pomaknuti. To je ono što smo imali 2005. i 2006. gdje smo mi iz Gordana Kožulja “vukli” i Ivana Tolića, Marija Todorovića, dječake od 15-16 godina na pripreme. Oni su s najboljima trenirali i stvarali smo kritičnu masu ljudi. Znam načela rada i pokušat ću to napraviti, smanjiti jaz između par vrhunskih, pa dugo nikoga do prosjeka. Za takvo što treba puno priprema, vremena, rada", zaključno će dr. Pero Kuterovac.