Ne znamo baš sluša li Tonči Stipanović i voli li Roda Stewarta. Je li mu recimo njegova svevremenska uspješnica Sailing neslužbenom himnom, pusti li je pokoji put možda dok sprema brod za regatu ili na treningu, negdje među morskim valovima, ali ove retke o našem najboljem laserašu pišemo uz glazbenu pozadinu Roda Stewarta. Čisto onako, za nadahnuće. Jedan poprilično stari spot, Rod u njujorškoj luci, u pozadini most Brooklyn, pa čak i tornjevi Blizanci. Rekosmo, stari video...

Vraćamo se u doba današnje, a u njemu, prije koji dan lijepo je priznanje ateriralo na adresu Tončija Stipanovića. Prema portalu sailingscuttlebutt.com, Tonči je izabran u deset najboljih laseraša na svijetu. No, molit ćemo lijepo, najboljih - svih vremena! Da bismo riječ rekli. Osim "chapeau", rekli bi Francuzi. Izričaj osobitog divljenja i priznanja.

- Iskreno, čak i nisam nešto toliko iznenađen, iako jesam počašćen. Naime, baš kada je završila podjela medalja na Igrama u Tokiju, trener je rekao kako nas u laseru ima samo četvorica s dvije ili više olimpijskih medalja - kaže Tonči Stipanović.

Podsjetimo, Tonči ima dva olimpijska srebra iz Rija 2016. i Tokija 2021. Uz dva srebra i jednu broncu sa SP, pa četiri europska zlata i da ne duljimo priču...

- Ma da, zato mi nije tako veliko iznenađenje, realno je da sam tu negdje onda. Iako, nisam ja nešto naviknuo voditi računa o svim brojkama, pa onda o postignućima drugih. Nikada me te brojke nisu zanimale. Ja niti ne znam koji su jedriličari u prošlosti, malo daljoj prošlosti osvajali medalje na svjetskim prvenstvima recimo. Evo recimo, za neka od ovih imena koji su u prvih 10 laseraša svih vremena, što je sada objavljeno, sad sam prvi put čuo.

Je li spomenuti jedriličarski portal svojevrsni medijski "sveti gral", odnosno je li www.sailingscuttlebutt.com i najmjerodavniji, najjači medij jedriličarskog sporta?

- Pa, sad to ne znam koliko su utjecajni, koliko ga visoko rangiraju, ali znam da puno objavljuju jasno, pišu.

Davor Pongračić/Cropix

Tonči je trenutačno, još neko vrijeme u Splitu, dobili smo ga na kopnu što je samo po sebi solidno postignuće jer je prema vlastitom kazivanju inače i po 200 dana na putovanju, izvan doma.

- Evo, baš smo se vratili prije šest, sedam dana s Malte gdje smo bili na pripremama. To je već tradicija jer u siječnju uglavnom nema vjetra u Splitu, pa ne možemo ništa raditi. Ispred mene su dvije regate. Prvo slijedi za dva tjedna Prvenstvo Hrvatske, vikend nakon toga i Mornareva regata za klasu laser. Nakon toga ne preostaje puno dana, već se lagano pakiramo jer nam 10. ožujka počinje Europsko prvenstvo, ove godine dosta rano. Upravo mi je sada (srijeda) isporučen i novi brod, pa i tu imamo dosta posla. Posljednje dvije godine tek imamo priliku birati opremu. Prije je to bilo teško jer je bilo manje tvornica brodova, samo dvije, u Australiji i Engleskoj. Zato su Englezi i Australci i imali najbolje brodove. Sada je takvih tvornica već sedam, malo bolja priča. Prije bi bilo onako, što dobiješ - dobiješ. Sad imamo malo veći izbor, definitivno je bolje. Sav sam već u glavi u tom sljedećem Europskom prvenstvu. Želim se još penjati na podij. Nakon EP kreće klasični dio sezone sa svjetskim kupovima. Početkom travnja Palma de Mallorca, krajem tog mjeseca Francuska već 15-ak godina. Nakon toga nam dolazi neka manja rupa tako da će svibanj biti prilika za malo odmora, ali onda krećemo s pripremama za Marseille što je jako bitno jer će se ondje jedriti za vrijeme Olimpijskih igara 2024. Probat ću zato ovo ljeto što više vremena provesti ondje. Tamo će biti i testna regata u srpnju, simulacija za OI, a desetak dana kasnije je već i SP u Den Haagu.

Pretpostavka je da se onda baš u Nizozemskoj, na SP jedri za prve olimpijske vize?

- Tako je, tu treba biti u prvih 15-16 nacija kako bi se odmah osiguralo mjesto za Igre. To je vrhunac sezone. Mi nekako uvijek računamo da imamo to mjesto, ali treba ga izboriti i bolje je to učiniti najranije moguće kako bismo se mogli koncentrirati na OI. U zadnja tri olimpijska ciklusa smo se uvjerili da stvarno treba što je moguće više provoditi vremena na mjestu gdje će se održati olimpijska regata. Zato nam je važno što češće biti u Marseilleu. Svaki dan naučiš nešto novo, svaki dan se i taj vjetar drukčije ponaša.

Tom Dubravec/Cropix

Spomenuli ste brod koji vam je upravo došao. Jasno je da su svi isti jer postoji određeni uzus, ali koliko vam je vremena potrebno za prilagodbu na novi brod? Postoji li takvo što?

- Postoji. Treba koji dan, pogotovo zato što smo u kontaktu s tvornicom koja nam isporučuje brod, pa pokušavamo po brodu namjestiti neke nove centre težišta. One za koje smatramo da bi nam više odgovaralo, da brod bude brži. Da, svaki je brod u istom dizajnu, načelno su isti, uvijek ima unutar toga neka mala, nazovimo to tako, igra. Pokušavamo naći ideal. Treba sigurno dva, tri dana za privikavanje, vidjeti, osjetiti kako reagira u kojim uvjetima. I je li to ono što smo tražili, hoćemo li ići u pravom smjeru ili ćemo morati nešto mijenjati sa sljedećim brodom.

Brod vam kupuje HOO? Ili je i klub tu?

- U jednom olimpijskom ciklusu uglavnom od HOO-a dobijemo jedan brod. Ponekad bi se iz programa unutar te četiri godine kupovao i još jedan brod. Tako je prije bilo. Svake druge godine novi brod.

Koliko je to skupo?

- Skupo je, da. Međutim, sad je već druga godina gdje surađujem s jednom tvornicom brodova, tako da dobivam od njih brodove i to svakih četiri, pet mjeseci. Cijeli brod. To je odlično. Naravno, trebalo je doći do te razine, da vas potraže i odaberu. Otvorila su se vrata, ali za takvo što su trebali rezultati. Svaki takav brod je sve skuplji i skuplji. Kada sam u ljeto 2001. prešao u klasu laser, taj brod je koštao 4500 eura, sad isti takav, ništa se promijenilo nije, košta 10.000 eura.

Sad nas tako što nimalo ne iznenađuje jer smo očekivali da će u 20 godina cijena još bitnije skočiti. Imamo brodograđevnu industriju, razvijenu, tradiciju, povijest itd. U nas se ovakvi brodovi ne izrađuju?

- Postoje ipak neki standardi koji se moraju ispoštovati, kriteriji. Ujedno na skladištu svako to brodogradilište mora imati opreme stalno spremne u visini milijun eura. To se u Hrvatskoj ne može prodati. Dalje, sve sadašnje tvornice imaju svoju povijest, veze, tako da bi se tu nekoj hrvatskoj tvrtki bilo jako teško probiti. A dodatno opterećenje je ta najmanje milijun eura vrijedna oprema na skladištu, spremna za isporuku svakog trenutka.

Ono što nam se čini, a važno za Tončija i obitelj, jest da će ove godine opet dosta izbivati od doma, iako ne i daleko.

- Istina, ova je cijela godina u Europi, tako se poklopilo, ali već u siječnju 2024. nas čeka odlazak na Svjetsko prvenstvo u Australiju. To će biti ujedno i prva kvalifikacijska regata između kolege iz kluba Filipa Jurišića i mene, za odlazak na Olimpijske igre - na kraju će Tonči Stipanović, jedan od 10 najboljih laseraša na planetu svih vremena.

Za kraj mu samo jedno ne želimo. Mirno more.

- Ha-ha, da, nama ta izreka ne paše jer ako je mirno more, mi smo na kopnu, ne možemo ništa.

Neka je onda valova, neka je vjetra jer Tonči još ni izdaleka nije odjedrio sve što kani, želi i može. A mi... Mi se vraćamo Rodu Stewartu i jedrimo s njim po notnom papiru.