Nešto više od 40 dana proteklo je od hrvatskog uspona na europski vaterpolski tron. Četrdesetak dana od radošću, pjesmom, bodrenjem uskiptjele Spaladium Arene. Gotovo mjesec i pol od onog trenutka kada je na najvišem jarbolu, pred očima cijele Europe, u Splitu uzdignut naš barjak uz svima nama Hrvatima milozvućne, najljepe akorde Lijepe Naše. Slijedilo je zasluženo slavlje, te u takvom tonu i prigodni razgovori, iznošenje prvih trijumfalnih dojmova samih sudionika. Od izbornika Tucka, preko kapetana Krapića, prvog junaka Bijača, novog miljenika Marinića Kragića, u biti sve 15-ice Barakuda. Počuli smo i izbornkove pomoćnike, zborili su stručnjaci, bivši veliki igrači, reprezentativci, pa iskusni treneri, domaći i strani.
Jednog čovjeka samo nismo skoro pa ništa pitali, osluhnuli. Onog koji je, neka se nitko drugi sada ne naljuti, ali ipak zadnjih 20-ak godina spiritus movens ovog sporta u nas, idejni kreator, iznositelj ideja, ali i akcija koje su hrvatski vaterpolo ponijeli na mjesto koje uživa svo minulo doba, pa tako i ove godine. Dakako, o Perici Bukiću je riječ. Razgovaramo sada, s već "debelim" vremenskim odmakom od euro-finala podno Marjana. Bez euforije, trezveno, analitički, s već 40 prospavanih noći iza one čarobne, zlatne, "divne splitske noći".
Iza nas je u vaterpolskom sportu vrlo uzbudljivo, a mnogobrojnim natjecanjima reprezentacija različitih uzrasta, pa tako i seniorskog, bogato ljeto. Držimo da čak nije ni potrebno napominjati zadovoljstvo u ocjeni nastupa seniorske muške vrste. Kako temeljem prikazanog na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj, i igrom i plasmanom (4. mjesto na svijetu), a u uvjetima izmijenjene momčadi, tako posebno Europskim prvenstvom u Splitu koje je završilo istinski zlatnim prahom posuto. No, je li Perica Bukić osobno, čak malo iznenađen uspjehom u Splitu, odnosno jeste li mogli realno, tamo negdje u proljeće ove godine, očekivati da će velika smjena generacija i redizajn reprezentacije proteći tako lagano i uspješno?
"Sport i jest toliko zanimljiv jer je teško predvidjeti rezultat. Ipak, moje iskustvo mi govori da u pravilu uvijek dobiješ koliko zaslužiš. Ako ne na tom natjecanju na kojem se nadaš uspjehu, vrati ti se na sljedećem", u uvodu će Bukić.
"Mi smo imali i igrače i igru, a posebno uloženi trud i rad i za medalju u Tokiju, ali na žalost neke se kockice ipak nisu do kraja najbolje posložile. Pred ovu sezonu je bilo jako puno upitnika, ali upravo taj uvjetno rečeno lošiji rezultat te gura da daš još više, da ispraviš sve ono što je u analizi uočeno i za širu javnost dogodi se iznenađenje. Nama koji to živimo mjesecima, godinama, sigurno da nije iznenađenje. Ovo je jedna vrlo kvalitetna reprezentacija i sigurno je da smo se imali razloga nadati uspjehu. I nikako se ne bih složio da ova momčad eto nema zvijezda. Što to uopće znači? Imamo čitav niz iznimno kvalitetnih, sjajnih igrača, a još važnije imamo momčad. Tucak je sjajno složio odnose u momčadi i zajedno sa stožerom napravio sjajan posao. Mi u komunikaciji prema vani uvijek idemo na medalju i mislim da je u ovakvoj konkurenciji zaista svaka medalja uspjeh, ali intimno, mi smo se nadali i korak više."
Već u sljedećoj rečenici Bukić pojašnjava i zašto.
"Igrali smo doma, znali smo da je organizacija EP-a u Spaladium areni dočekana sa skepsom i znali smo da nam jedino ulazak u finale jamči punu dvoranu. Naravno, bilo je sjajno vidjeti pune tribine doslovno od prve naše utakmice, ali nije se to dogodilo samo od sebe. Veliki je trud uložen od sviju u organizaciji da to bude zaista jedan veliki sportski, pa i društveni spektakl. Zlato je bilo samo "točka na i". Puno njih je dalo ogroman doprinos, ali bih ja tu ipak osim izbornika Tucka, stožera i igrača, izdvojio predsjednika Mladena Drnasina i glavnog tajnika Renata Živkovića. Posebno mi je drago što je i Drnasin kao predsjednik, pa još u svom Splitu, uspio do zlata!"
Država je nagradila igrače i stožer zakonskom uredbom predviđenim iznosima za osvojeno zlato u Splitu. Kako će Barakude, izbornika i pomoćnike mu nagraditi HVS?
"Mi smo unazad godinu dana umjesto nagrada uveli mjesečne stipendije za reprezentativce, upravo na inicijativu igrača. Mislimo da treba postojati bar nekakva financijska naknada za tih 60-tak dana treninga, rada i odricanja. I to jest jedan korak naprijed. Izbornik i stožer će dobiti nagradu sukladno odlukama Upravnog odbora i to je korektno s obzirom na trenutačne mogućnosti. Inače, mislim da se te državne nagrade trebaju povećati, pa makar samo za olimpijske igre. Iako je ova Vlada udvostručila iznos tih nagrada, još smo uvijek jako daleko od naših konkurenata, kako zapadnih tako i istočnih."
Prvenstvo u Spaladiumu je nešto pokazalo, dokazalo ili demantiralo one koji drže da je vaterpolo "teško razumljiv publici". U dva i pol tjedna Splita, nije bio problem prodati 9.000 ulaznica. Dapače, bio je problem mnogim stotinama, pa i tisućama reći da jednostavno mjesta više nema! Kada na jednu Maltu, prvu utakmicu, dođe bez problema 7.000 ljudi, nemamo više o čemu pričati. E sad, zašto onda na domaćim utakmicama imamo između 50 i 100, 200 ljudi? Ne tražimo 5.000, za to ni ne postoji kapacitet, ali recimo 500-1.000. Je li problem što i priprema tako nečega košta? Iako, bez imalo ulaganja, ništa vam ni ne može doći.
"Status sporta je jedna posebno važna, rekao bih i bolna tema. Na žalost sport u javnosti već dugo nema tretman kakav zaslužuje. Rekao bih da čak ne postoji ni osnovno razumijevanje situacije i problema koji opterećuju ukupan hrvatski sport. Posebno se to odnosi na kolektivne sportove. Klubovi koji su temelj funkcioniranja svakog sporta nisu ničija briga. Sredstva lokalnih sredina su se gotovo pa prepolovila, a nije da je i prije bilo bajno. Oni hrabriji koji i požele uči u Upravu kluba su vrlo brzo prozivani i ako se ovako nastavi bit će samo lošije. Zašto bi netko pitam vas, ušao u neki klub, preuzeo obavezu vođenja kluba, čitaj donošenja novca, a u pravilu se to svodi na moljakanje ili ljudi daju svoja privatna sredstva?!? A kao zahvalu dobiju medijski napad i kritiku. Posebno su glasni u kritici oni koji nikad nisu donijeli jednu jedinu kunu u hrvatski sport. Od tog nedorečenog sustava financiranja, konkretnije nedostatka sredstava, kreće problem i s kvalitetom rada u klubovima i problem s angažmanom potrebnog broja kvalitetnih trenera i naravno da u koraku-dva se to osjeti i na tribinama", ovdje je naš sugovornik povukao paralelu s nekim, sada se čini tako davnim vremenima, iako nisu baš tako davna, te ih se svi (barem oni dovoljno stari) itekako dobro i sa sjetom sjećaju.
"Još od vremena kad sam ja igrao, vrlo je jednostavan odgovor na pitanje dolaska publike na sportska borilišta. Pa nas je tada pratilo, tu na Mladosti, kada je vaterpolo u pitanju po 4 tisuće gledatelja! Ali tada su nas mediji pratili doslovno na dnevnoj bazi. U pravilu svaki kvalitetniji sportski događaj ako ozbiljno najaviš u medijima, daš si truda i danas ono najvažnije - potrošiš određena financijska sredstva za tu svrhu... rezultat tj. pune tribine su tu. Pa mi smo to imali i na EP u Zagrebu 2010., krcate, krcate tribine. Sad u Splitu jednako krcato, samo duplo veći kapacitet. Problem je što su klubovi u ozbiljnim financijskim problemima i nemaju ta potrebna dodatna sredstva koja bi uložila u najavu utakmica. Naravno, problem je i što mi više nemamo ni momčadi koje se bore za euro-trofej, jer smo financijski na žalost i u tom segmentu daleko od konkurenata. Mladost je u tri godine osvojila 5 trofeja i to u konkurenciji jednog Juga i Jadrana, ali je zbog drastičnog smanjenja prihoda od strane grada ušla ponovo u financijski problem. Improvizacija može funkcionirati neko vrijeme, ali ne može to biti jedini način rada", naglašava Bukić.
Usudili bi se utvrditi da ovaj naslov prvaka Europe iz Splita 2022. ima težinu, vrijednost veću od onog u Zagrebu 2010. jer osim zlata, ostaje i neka konkretna materijalna ostavština. Tu mislimo na dva montažna bazena koja je Hrvatska kupila. Koja je njihova sudbina, kamo idu? Spominjali su se dosad najviše Imotski, Zadar, u jednom trenutku smo nešto čuli, možda glasina, Bakar, je li Split pokazao zanimanje...
"Europsko prvenstvo u Zagrebu 2010. je bio fantastičan i sportski i organizacijski uspjeh. Spaladium i Split rekao bih još i stepenicu više. Gotovo kao da je netko režirao takav sportski rasplet. A interes publike i ozračje na bazenu da i ne govorim. Ali slažem se, i ti bazeni su dodana vrijednost na cijeli ovaj uspješan projekt. Dakle, manji bazen bi trebao završiti u Imotskom što mislim da je sjajno, a veći bazen još uvijek čeka odluku gradskog Vijeća Splita i to je na rasporedu vrlo brzo. Ono što je najvažnije je da se ti bazeni stave u funkciju i da i vodeni sportovi, ali i šira populacija od toga imaju koristi."
Kada smo kod infrastrukture... Ovih dana je službeno, premijer Plenković najavio uređenje/obnovu/izgradnju 10 stadiona diljem Hrvatske. Pohvalna ideja i logična za zemlju svjetskih doprvaka. No, je li pretendenciozno da vi u vaterpolu, u zemlji europskog prvaka (dvostrukih, kao i dvostrukih svjetskih prvaka, pa olimpijskih pobjednika itd.), tražite nešto bitno manje, recimo... jedan, samo jedan bazen? Konkretno, u Osijeku. Zato jer je to jedini veliki grad u Hrvatskoj, još k tomu regionalno središte koje nema olimpijski bazen. Nije baš nebitno i što Vlada ima opsežan program namijenjen razvoju Slavonije i Baranje, a u konačnici čini nam se i izvedivo jer u gradu Osijeku je na vlasti ista stranka kao i na nacionalnoj razini. Jeste razmišljali o takvoj ideji?
"Hrvatski vaterpolski savez ni u kom segmentu nije strana u postupku, niti u pripremi, niti u realizaciji izgradnje bilo kojeg bazena. Osijek, ali i čitav niz gradova su zainteresirani i uvjeren sam da će vrlo brzo krenuti s realizacijom tih projekata. Što se nas tiče, uvijek smo na raspolaganju za pomoć, podršku prema državi, ali i savjet na što paziti kad se ide u takav projekt izgradnje bazena."
Povratak na temu reprezentacije, ali ovog puta mlađi uzrasti. Mora li brinuti podatak da 5 godina već nemamo medalju na bilo SP ili EP do 17, do 18, do 19, do 20 godina? Znamo da je možda bitnije koliko je u tim mlađim uzrastima nekih potentnih, vrlo nadarenih, visokokvalitetnih igrača, ali pet godina nam se ipak čini malo predugačko ‘sušno‘ razdoblje.
"Naravno da nakon nekih 12-tak godina uspjeha i medalja, nismo sretni s činjenicom da zadnjih nekoliko godina nismo osvojili medalju na tim velikim natjecanjima mlađih selekcija. Iako, to je malo dublja tema s više razina. Prvo, najvažniji zadatak u tim mlađim dobnim selekcijama je stvaranje igrača za seniorsku reprezentaciju. I njihovo praćenje, njihov rad po klubovima, mogućnost da što ranije dobiju priliku u seniorskim sastavima itd. Ono što je sigurno jedan od razloga slabijih rezultata su puno veća ulaganja u te mlađe selekcije ostalih vaterpolskih sila, prije svih Italije, Mađarske, Španjolske, Grčke i Srbije. Kod nas je značajan problem i rad u klubovima koji ipak uglavnom nije optimalan, niti obim rada, niti sama kvaliteta. Stručni savjet HVS-a pokušava unaprijediti taj segment rada koliko je to god moguće i suprotno nekim napisima koje sam nedavno čitao, odgovorno tvrdim da ne postoji ni jedan izbornik bilo koje reprezentacije kojem nije odobreno sve što je tražio, od broja dana priprema, broja pomoćnika, do autonomije u odabiru igrača i svojih suradnika. Po našem mišljenju, kad se radi o mlađim dobnim selekcijama, možda čak i previše. U skoroj budućnosti planiramo reorganizirati i segment rada Ureda saveza gdje je vrijeme da mlađi preuzmu operativno vođenje saveza, ali posebno i taj segment stručnog rada. Naime, upravo taj segment bi od ove sezone preuzeo Ratko Rudić koji je zadnje dvije godine najviše i angažiran u tom dijelu. Ratko je iznimno važan za hrvatski vaterpolo i jako mi je drago da je takav sportski autoritet dio našeg tima."
Bi li možda bilo bolje dati jednom treneru mlađih reprezentativnih uzrasta mandat da vodi istu skupinu igrača, isti dobni uzrast 2,3-4 godine, a ne da ih u biti svake godine mijenjate?
"Treneri se postavljaju na te funkcije u odnosu na njihove mogućnosti s obzirom na to da su svi oni profesionalci u svojim klubovima. Prošle smo godine pokušali angažirati Ivana Asića da kao profesionalac vodi te mlađe selekcije, ali je nakon svega mjesec dana rada prihvatio ponudu i postao izbornik reprezentacije Kine. Imali smo angažiranog i Vjeku Kobeščaka, koji nam se zahvalio zbog ponude Francuske. Slično nam se dogodilo i s Igorom Pezeljom, koji je također otišao put Kine. Žao mi je zbog sve trojice. Mi na žalost takve uvjete koje oni imaju u tim državama ne možemo pratiti. Pomoćni trener tamo ima puno više nego naš izbornik. Ovo su meni osobno vrlo frustrirajuće teme, jer biti na vrhu svijeta zaista nije lako, a s ovim financijskim uvjetima koje mi imamo gotovo pa nemoguće. Podsjećam da je Hrvatska u zadnjih 15 godina u svim ekipnim sportovima osvojila 5 zlatnih medalja na najvećim natjecanjima i da je svih 5 donio vaterpolo! U tom smo periodu osvojili 12 velikih medalja. Dat ćemo sve od sebe da mi svoj dio doprinesemo i u budućnosti. A za to nam je ključan rad s mladima."
Pogled najšire javnosti je uvijek usmjeren na reprezentaciju, u svakom sportu, te je to i logično, ali... Klubovi su vrelo, žarište svega. Igrača, trenera itd. Danas u Hrvatskoj, ne znamo je li postoje više od 2-3 stabilna vaterpolska kluba. Uslijed toga puno nam se trenera udaljava čak od sporta, znamo za neke koji su iz prvoligaškog kluba otišli u ugostiteljstvo, otvorili konobu. Da ne spominjemo igrače kojih danas imamo u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj (najbrojniji stranci), Grčkoj, Srbiji, a imali smo do prošle sezone i u Mađarskoj, Španjolskoj, Rumunjskoj, Belgiji čak... Kako pomoći klubovima, što HVS čini da pomogne klubovima? Bez njih reprezentacije nema.
"Hrvatski vaterpolski savez već godinama iz svojih vlastitih sredstava pomaže klubove s oko 40-tak% od ukupnih sponzorskih sredstava koje pribavi. Dodatno, upravo mi smo zajedno s rukometom inicijatori ove zadnje pomoći Vlade kojom su rebalansom uvećana sredstva HOO-a upravo s namjenom pomoći u pokrivanju troškova natjecanja klubova. Tu se uistinu želim zahvaliti premijeru Plenkoviću na razumijevanju za sport jer je i ta pomoć i zakon koji je pred donošenjem njegova inicijativa. Jednako kao što je i sam Euro u Splitu odrađen na onakvoj razini njegovim razumijevanjem. Ipak, i on je svjestan da to nije dovoljno da bi napravili željeni iskorak, ali zajedno radimo na tome i dalje. Trenutne okolnosti nisu baš bajne, ali nećemo odustati."
Pitanje iz međunarodne domene. U 2022. smo imali SP i EP. U 2023. će se odigrati još jedno SP (Fukuoka) i EP (Tel Aviv). Godina 2024. donosi i opet novo SP (Doha) i dakako OI (Pariz). Ovako je nešto uobičajeno za recimo karate ili taekwondo, ali... Iskreno ljudi se doista čude, neki smiju i to nikako ne koristi vaterpolskom sportu. Jeste li to nekako, utjecajem, koordinacijom s drugim utjecajnim savezima, preko u konačnici i novih ljudi iz LEN mogli izmijeniti, tražiti korekciju, odustajanje od nekih od ovih natjecanja?
"Jednim dijelom je ta zgusnutost potencirana koronom i pomicanjem Igara u Tokiju i Svjetskog prvenstva u Fukuoki koje je trebalo biti još 2021. Svakako da ovakav zgusnuti kalendar ima čitav niz nedostataka i osobno sam prije neki dan poslao dopis ispred HVS-a čelnim ljudima LEN i FINA s prijedlozima poboljšanja takvog kalendara. Mišljenja sam da se to sve moglo bolje i kvalitetnije i gledajući globalni interes, ali i nacionalni. Pa ne možemo mi ukinuti natjecanja klubova, a s ovakvim kalendarom smo u najmanju ruku u ozbiljnom problemu kako složiti koliko toliko korektan kalendar domaćih natjecanja."
Nastavno na ovu temu, nije li generalno gledano kalendar natjecanja prezgusnut? Pa i u Hrvatskoj. Od rujna 2021. do rujna 2022. reprezentativci su odigrali 100 utakmica! Ove sezone, Mladost će recimo u prvih mjesec dana sezone odigrati 16 utakmica, a u prva dva mjeseca sezone 29 utakmica ili svaki drugi dan jedna. Nama se to ne čini baš ni zdravim.
"Mislim da igračima nije problem sam broj utakmica, već prije svega putovanja. Mi smo unutar HVS-a donijeli neke odluke koje će bar malo pomoći najboljim klubovima koji imaju najzahtjevnija natjecanja, ali generalno svakako treba poraditi na međunarodnom kalendaru. Prije svega igračima omogućiti jednomjesečni odmor, što je pravilo u svim sportovima, pa bi trebalo biti i u našem koji je možda u fizičkom dijelu i najzahtjevniji", zaključno će Perica Bukić, dopredsjednik i izvršni direktor Hrvatskog vaterpolskog saveza.