Ovo je priča o jednom klubu. Ispravak. O Klubu. Valja ga, treba i ispravno je pisati velikim početnim slovom jer se ne radi baš o bilo kakvoj, malenoj, prolaznoj sportskoj udruzi rekreativaca. Građana koji bi se s vremena na vrijeme sastali radi prikraćivanja vremena nakon napornog radnog dana i tjedna.
Ovo je priča koju ćemo tintom ispričati u 7 nastavaka, u sljedećih 7 tjedana. Vratit ćemo se i zašto smo odabrali baš brojku 7.
Ovo je priča o klubu koji nije ni najstariji, ni članstvom najveći. Nije niti klub s najvećim brojem trofeja, naslova, medalja, ali ovo je bez pretjerivanja mitski div-klub s prebogatom poviješću, iznimnom tradicijom, veličanstvenim uspjesima. Da, to je i klub koji je imao uz planetarne uspone i neke velike padove, teške trenutke, pa ponovno uzdizanja. Baš kao u životu svakog od nas pojedinaca. Nikada baš nikomu od nas stalno i vječno put bio posut ružinim laticama. Bilo je tu i okliznuća, posrnuća, ali uvijek je i sve to, ma koliko trajalo, Klub sve nadvladao, preživio, opstao i blistao. Ovo je priča o Mladosti. Ne bilo kojoj, već o onoj vaterpolskoj Mladosti, Žapcima sa Save!
Stara, ponekad možda i otrcana latinska uzrečica „Nomen est omen” ili Ime je znak, najbolje se zrcali baš u primjeru vaterpolista Mladosti.
U svijetu vaterpola, kada se otisnete i daleko izvan granica Hrvatske, spomenete li riječ „Mladost”, ne treba dalje više ništa pojašnjavati, opisivati, približavati sugovorniku. Sve je rečeno kada ste izustili, napisali tu riječ - Mladost. To je klupski Olimp svjetskog vaterpola. Pojam uspješnosti, reprezentativnosti, ugleda i prestiža.
Zašto baš sada o Mladosti? Još k tomu u 7 nastavaka, 7 tjedana? Brojka sedam se inače u mnogih europskih kultura i naroda smatra sretnim brojem.
Mistična simbolika broja sedam može se naći u svim velikim svjetskim civilizacijama i religijama.
U Bibliji svijećnjak ima sedam krakova, sedam nebesa u kojima borave anđeli, Salomon je podigao hram za sedam godina. Za zauzimanje Jerihona sedam svećenika sa sedam trubalja mora sedam puta obići grad.
U islamu sedam je sretan broj, simbol savršenstva. Za hodočašća u Meki sedam puta treba obići kabu. Muslimanski mistici tvrde da Kuran ima sedam značenja. Buda je, kad se rodio, izmjerio univerzum učinivši sedam koraka u svakom od četiri smjera. U Iranu, kad se dijete rodi, na prostirku se stavi svjetiljka, sedam vrsta voća i sedam vrsta aromatskih sjemenki, a dijete obično ime dobiva sedmog dana. Vječni grad, Rim se nalazi na sedam brežuljaka. Imamo sedam dana u tjednu, sedam stupnjeva usavršavanja, sedam sfera, odnosno nebesa, a ako ćemo baš tako dalje i sedam samuraja, pa i sedam patuljaka...
U našem sportu, momčad se sastoji od 7 igrača u bazenu. Riječ Mladost se sastoji od 7 slova, a kako ne spomenuti i 7 čak naslova prvaka Europe. I da, zagrebačka vaterpolska Mladost obilježava ove godine 77 godina od utemeljenja.
Već spomenuto, div-klub Mladost, u 77 godina postojanja nikada nije bio plasiran u državnom prvenstvu ispod 5. mjesta. Jedini je vaterpolski klub u Hrvatskoj (uz splitski Jadran), koji nikad nije ispao iz Prve lige. Podatak koji naginje na dubok naklon uz još jedan koji ga uzdiže i znatno iznad usko vaterpolskih okvira. Zagrebačka Mladost je službeno, na međunarodnoj razini, proglašena „Najboljim vaterpolskim klubom XX. Stoljeća”! Niti jedan klub u našoj domovini, u niti jednom sportu se ne može podičiti ovakvim epitetom.
Vaterpolski klub Mladost utemeljen je 1946. godine, kao vaterpolska sekcija godinu dana ranije utemeljenog Plivačkog kluba Mladost, koji je pak u okviru Sportskog društva, nešto kasnije Akademskog sportskog društva Mladost. To je sam trenutak nastanka Mladosti, iako stoji i činjenica da se ovaj klub, kao uostalom i cijelo Sportsko društvo Mladost, izravno naslanja, baštini tradiciju HAŠK-a, utemeljenog 1903., a koje su komunističke vlasti naprasno zabranile 1945.
Početak je bio dakako, trnovit. Kao gotovo svaki kada ste na početku, a on se primarno temeljio na činjenici da u Zagrebu, kao niti u cijeloj tadašnjoj državi, nije bilo natkrivenog bazena. Kada to spojite s klimatskim uvjetima u kontinentalnoj Hrvatskoj, pa tako i podno Medvednice, logično da se vaterpolo u Zagrebu mogao trenirati i igrati zapravo samo u 3-4, nategnuto pet mjeseci. Od konca svibnja do početka rujna. Baš kao što se protekla 3-4 desetljeća ovaj klub naziva još i „Žapcima sa Save”, tako su prvih 13 godina doslovno i bili - u Savi! Ondje se igralo! Postojala je doduše odmah nakon II. Svjetskog rata ideja igranja u maksimirskim jezerima gdje su i igrane prve vaterpolske utakmice u Zagrebu, još od 1922., ali se od toga odustalo. Sava je pak u ono doba bila čista, pogodna i za kupanje, nezagađena, pa prepreka nije bilo.
Tih početnih godina, a Mladost je od osnutka član Prve lige, Žapci nisu osvajali trofeje. Konac ‘40-tih i ‘50-te godine prošlog stoljeća bile su doba kada su u vaterpolo vladali dubrovački Jug, ali primarno splitski klubovi – Mornar iza kojeg je dekretom stajala tadašnja Ratna mornarica, te Jadran koji je dvije sezone igrao i pod imenom Hajduk. Međutim, mnogi bi se grdno prevarili ukoliko bi pomislili da je Mladost bila prolaznik ili klub s kojim su oni jači popravljali gol-razliku. U prvom klasičnom klupskom prvenstvu tadašnje države 1947., a koje se igralo turnirskim sustavom, Mladost je bila treća u konkurenciji 11 klubova! Prvak je bio Hajduk (Jadran), pa Jug, te treća Mladost. Zanimljivo, u Prvoj ligi su od hrvatskih klubova uz Primorje igrali još Mladost iz Osijeka i Dinamo iz Vinkovaca.
Samo tri godine nakon što je klub utemeljen, Mladost je osvojila drugo mjesto u državnom prvenstvu, zaostavši 3 boda, jednu pobjedu iza dubrovačkog Juga. Za klub s tri godine staža i mogućnost treniranja 4 mjeseca godišnje, sjajan uspjeh. Ponovit će ga još jednom 1955. kada je bolji bio samo Mornari i to za samo 1 bod.
Druga polovica ‘50-tih donosi vjerojatno i presudan trenutak za povijest Mladosti. Žapci su dobili krov nad glavom! Godine 1958. je izgrađen prvi u tadašnjoj državi natkriveni bazen. Maleni, nije olimpijski (25x16 metara), Zagrepčani su ga oduvijek zvali „kada”. Iako, postoji jedan puno uvrježeniji naziv koji se održao čak dobrim dijelom i do danas. Posebno kod starijih naraštaja Zagrepčanki i Zagrepčana. Bazen u Daničićevoj.
Te ulice danas više nema, odnosno ne pod tim imenom, već Andrije Žaje. Iako je bazen u biti na Trgu Krešimira Ćosića, pri Domu sportova, tik do nekadašnjeg hotela Panorama, odnedavno Zonar.
Bazen u kojem su mnogi purgeri kao klinci, kao školarci naučili plivati. Bazen u kojem se i danas održavaju plivačka natjecanja, ali to je bio prvi dom Žabaca. Njihovo uporište, prilika da konačno treniraju i igraju tijekom cijele godine, neovisno je li vani lije kiša, temperatura je u „debelom” minusu. Izgradnja tog bazena istom je omogućila da Mladost prodiše punim plućima, razvija svoju školu, mlađe dobne uzraste, te brusi vaterpolske dijamante sa zagrebačkog asfalta. Dragulje kojih je bilo i kojima će taj bazen biti njihova prva vaterpolska škola. Dobra, stara „kada” koja će uskoro iznjedriti prve naraštaje prvaka. Beskućnik je dobio svoj dom. Sada je priča dobila smisao i počela je besmrtna saga o jednom od najboljih sportskih klubova u Hrvatskoj svih vremena. Pojmu vaterpolske izvrsnosti u Europi.