U četvrtak navečer, na plivalištu uz Savu bit ćemo u solidnoj dvojbi. Što ili kamo više gledati. Pokraj bazena i po tribinama gdje će Sandro Sukno (trener gostiju), Igor Milanović (budući trener domaćina), Damir Vincek (bivši trener mladostaša) i Hrvoje Hrestak (privremeni trener Zagrepčana) ili ipak u vodu. Jer, ondje će se odvijati ipak glavna “akcija”.
Ma mislim, jasno da će pozornost biti na bazenu. Ono je ishodište vaterpolske igre, ali da će biti zanimljivo “baciti pogled i sa strane”, nije dvojbeno. Posebno će zanimljiv ipak biti jedan lik - Igor Milanović. Vjerojatno je malo kojeg igrača u povijesti vaterpola neki gol trajno obilježio, ostao upamćen kao njegov davne 1986. u Madridu, u finalu Svjetskog prvenstva kada je momčad tadašnje države pobijedila Italiju u osam (!) produžetaka (12:11), taj pobjedonosni je bio baš njegovo djelo. Za prvo svjetsko zlato bivše države. Doduše, mi pamtimo nešto drugo, što je mnogima izblijedilo. Jest, Milanović je bio strijelac, ali sjajan asist je djelo Dubravka Dude Šimenca.
Igor Milanović se nakon 33 godine vraća u Mladost. Prvi put je došao kao igrač dakako, 1989. godine. Bila je to čudesno jaka Mladost, s Milanovićem samo dodatno pojačana. Taj je sastav osvojio dva naslova prvaka Europe, ali je Milanović sudjelovao u “samo” jednom, neovisno što na mnogim mjestima, čak i u službenim dokumentima LEN ili European Aquaticsa piše, netočno, da je Milanović osvojio s Mladosti dva naslova prvaka. U naslovu iz sezone 1989/90. (kalendarski 1989. godine) nije sudjelovao jer po tadašnjim pravilima nije imao pravo na registraciju. Sezonu kasnije već jest: Popović, Miškulin (današnji predsjednik kluba), onda Šimenc, Bukić, Milanović, Vincek, Erjavec, Damjanić, Vezjak, Vidumansky, Rukavina, Filipović, Katić, drugi vratar, Slovenac Lašič.
To je bila veličanstvena momčad. U bazenu, ali bogami i izvan njega. Igor Milanović se perfektno uklopio u momčad, ali i ZG noćni život. Međutim, kako ne bi bilo zabune i krivog tumačenja, iako je Milanović igrač bio “bećar”, te mu nije bilo strano dočekati jutro u dobrom društvu, dan prije utakmice je živio “samostanskim” životom. Ujedno, na svakom treningu, pa taman i nakon neprospavane noći, bio je najbolji. Tako nam tvrde odavno već, njegovi tadašnji suigrači.
Igor Milanović igrač je osvojio sve. Bio je olimpijski pobjednik u Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. Svjetski prvak u Madridu 1986. i Perthu 1991. Prvak Europe u Ateni 1991. plus još tri europska srebra, te dva zlata s FINA kupa. Igračku karijeru u kojoj je osvojio sve baš, okončao je 1995. u tada vrlo jakom španjolskom sastavu, Catalunyi.
Međutim, nije mu ni trenerska puno lošija. Kao trener je dvaput bio prvak Europe, s Partizanom 2011. i Pro Reccom 2015. Njegovom prvom grandioznom uspjehu osobno smo svjedočili u Rimu. Početak lipnja 2011. i Final Four Lige prvaka na Foru Italicu. Na Final Fouru su nastupali ultra jaki Pro Recco i tri “ukrasa”, tako se tada govorilo; Mladost, Budva i Partizan. Dan prije početka turnira, na tribinama smo imali opsežniji intervju s Milanovićem koji je sipao komplimente na račun Mladosti, dok je Pro Recco već imenovao prvakom Europe. Za svoje je mladiće samo naveo da su “mladi i nadareni, dat će sve od sebe, ali nemamo šanse u ovakvoj eliti”.
Onda je pobijedio Mladost u polufinalu 12:9, da bi u finalu “samljeo” Pro Recco 11:7. Taj Partizan je imao solidne igrače tipa vratar Soro, pa centar D. Pijetlović, onda Aleksić, Prlainović, Grk Chatzitheodorou, Vujasinović, Ćuk, ali s druge strane kada pročitate sastav Pro Recca, “smrznete” se: Benedek (nažalost pokojni), Kasas, naš Damir Burić, Filip Filipović, Felipe Perrone, Norbert Madaras, Boris Zloković, Aleksandar Ivović, Guillermo Molina, Slobodan Nikić, od Talijana Figlioli, vratar Tempesti i Felugo. Igrač više Partizana 7-7, Pro Recca 5-12. Sigurno da ga je taj trofej, iste godine će osvojiti i europski Superkup, usmjerio tri godine kasnije u Pro Recco.
No, nakon Partizana u svakom sljedećem klubu - iznimka je samo Galatasaray - zadržat će se samo po godinu dana. Igor Milanović je neosporno velik znalac, ali i snažnog, mnogi će reći i tvrdog karaktera, autoriteta. To ga je znalo dovoditi ponekad u manje ili veće probleme ili nesporazume. Bilo s pokojim igračima ili upravama. Kada je bio u Olympiacosu, tto mu je posljednji klub prije Mladosti, nakon pet, šest mjeseci nam je jedan kolega iz Atene poručio kako je “Milanović gotov i znam li nekog Hrvata jer u kubu traže već zamjenu”. Sljedeći trener je doista i bio - i danas je - Hrvat, Hrvoje Koljanin. Kada je bio u Novom Beogradu, tada su iz kluba javno tvrdili da su iz medija doznali da im je njihov trener Milanović otišao u Grčku. Koliko nam je znano, Milanović nije baš pronašao zajednički rječnik s tadašnjim (neslužbeno i sadašnjim) prvim čovjekom Novog Beograda, Aleksandrom Šapićem. Današnji gradonačelnik Beograda, negdašnji vrhunski vaterpolist, poprilično je naglog karaktera.
Igor Milanović je profil trenera koji traži neospornu stegu, puno rada, ima u njemu strogosti, ali zna i kada treba opustiti, relaksirati igrače. Ima trenersku “žicu”, ali više od svega on je ime, autoritet, znalac, prošao je sve kao igrač i trener, te s njim nema “muljanja”. Ono što međutim nismo sigurni, je li trener na “dulje staze”. Ovu sezonu će voditi Mladost, ali više od toga... Bumo videli, ne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....