U floridskoj Kući slavnih vodenih sportova, koju je FINA priznala kao službenu instituciju, od 2020. godine imat ćemo još jednog Hrvata. On je Bokelj, iz Crne Gore, ali hrvatske nacionalnosti, jedan od najvećih vaterpolista nekadašnje države, ali i bivši poznati vaterpolist splitskog Jadrana. Mirko Vičević.

U konkurenciji talijanske braće Pina i Franca Porzia, Srbina Aleksandra Šapića i tamnoputog naturaliziranog Španjolca, inače Kubanca Ivana Pereza, kotorska vaterpolska legenda, čovjek kojeg je svojedobno Split doslovno nosio na ramenima, Mirko Vičević konačno je (nakon prve nominacije 2011.) uvršten u Hall of Fame.

Fešta nad feštama

- Iskreno sam stvarno iznenađen neovisno o tomu što sam dulje vrijeme već u procesu nominacije jer kada vidite sva ta velika imena koja se primaju ili su primljena prođu vas malo trnci - jučer će iz Kotora Mirko Vičević.

- Doživljavam to ipak kao vrhunac nakon okončane igračke karijere.

Ujedno, Mirko Vičević je i prvi sportaš uopće iz Crne Gore koji je uvršten na ovaj povlašten popis najvećih imena vodenih sportova. Doduše, načuli smo nešto da su čestitali svi osim matičnog, Vaterpolskog saveza Crne Gore.

- Ne, stavili su sada i oni čestitku. Skromno, ali stavili su.

Provjerili smo. Uistinu su stavili skromno, iako bi mi naveli to malo drukčije i bez puno okolišanja. Sramno šturo. Naime, doslovno sve što je objavio VS Crne Gore na mrežnoj stranici je jedna jedina rečenica: “Vaterpolo i plivački savez Crne Gore čestita Mirku Vičeviću prijem u Kuću slavnih za vodene sportove”. U redu, njihov izbor. Ima on i svoju pozadinu, ali o tom potom.

- Objavili su zato u Hrvatskoj, HVS, pa u Italiji, Srbiji, zvali su me i čestitali i Bukić i Tucak, i trener Mladosti Bajić među prvima, i Jelenić iz Beograda.

Najsjajnija medalja Mirka Vičevića u karijeri je dakako olimpijsko zlato 1988., ali ako pitate Mirka, ima on ipak jedan ljepši trenutak čak i od onog iz Koreje.

- Dobro, sa sportskog stajališta je bez dvojbe Seoul, ali mene najljepše uspomene vežu za 1986. godinu. Tada sam s Primorcem iz mojeg grada Kotora bio prvak one države, s igračima iz tog našeg malenoga grada. Uz to sam bio još i svjetski prvak. Klinjo od 18 godina. To je bio maksimum koji sam mogao poželjeti. Makar, ima još jedna, za malenu nijansu, za djelić slabija mi je bila 1991. u Splitu, u Jadranu. Tada smo osvojili u Australiji, u siječnju naslov svjetskog prvaka, a nakon 30 godina sam s Jadranom osvojio prvenstvo Jugoslavije. To je još k tomu bilo posljednje prvenstvo te države. No, kakva je to atmosfera bila, kakva ludnica. Bili su me nosili sa Zvončaca na ramenima do Svetog Duje, pa onda na rivi fešta nad feštama. To se ne može zaboraviti. Da, i te sam godine još osvojio i EP te u ljeto otišao za profesionalan ugovor u Savonu. Razdoblje od 1986. do 1991. su mi bile baš “udarne” godine.

Možemo malo i “vratiti film” finala državnog prvenstva ‘91. Jadran je igrao s Mladosti, ako se ne varamo...

Luda splitska atmosfera

- Da, da i igralo se na dvije dobivene. Mi smo prvu u Zagrebu izgubili. Na otvorenom bazenu, lijep dan, a nas nikako ne ide i Mladost nas dobiva bez dvojbe. Svega se sjećam. Onda su slijedila dvije zaredom u Splitu i ta dva čuda, naše dvije pobjede. Makar, ni u Splitu nije išlo glatko, ali atmosfera... Dvije najluđe atmosfere u životu su mi bile ‘86. u Kotoru protiv Juga i ta zadnja finalna ‘91. na Zvončacu.

Kada Mirko zareda s igračima koji su igrali za Jadran odnosno Mladost, onda tek shvatite kakav je to vaterpolo bio.

- Za Jadran na golu Renzo Posinković, bio je i vaš novinar puno, puno kasnije, pa onda kapetan Mislav Bezmalinović, pa Danko Duhović, Mario Budimir, Vlado Moćan, Anto Vasović, Ivica Ševerdija, mladi Dejan Savičević, trener Neven Kovačević. A Mladost su bili Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Igor Milanović, Josip Vezjak...

Bogami, samo iz te utakmice već ima nekoliko članova Hall of fame (Bukić, Milanović, Vičević).

- Nakupilo nas se, ha, ha. Ja sam u konačnici igrao jako dugo. Do 39. godine. Samo u Italiji, u Serie A, bio sam 16 godina. Ne znam je li neki stranac bio ikada dulje. Po sedam godina u Savoni i Brescii i dvije u Pro Reccu. Još sam jednu godinu bio u Barceloni. Ukupno 26 prvenstava imam kao igrač. Više od četvrt stoljeća!

Još da bazen izgrade...

Nakon što ste okončali s igračkom karijerom, krenuli ste s trenerskom. Prije koji mjesec smo zamijetili vašu izjavu da vas intrigira i posao crnogorskog izbornika.

- Ja sam vrlo rano, samo dvije godine nakon osnivanja Vaterpolske akademije Cattaro, kao trener osvojio Kup LEN (2010.). Bili su tada kod mene igrali i Smodlaka, Kunac, Đogaš, Žanetić. No, cilj same akademije bio je škola vaterpola. Mi smo nakon 4 godine imali sve uzraste, nakon šest godina smo imali tri prvaka od pet uzrasta u Crnoj Gori, nakon 7 godina već i reprezentativce na širem popisu itd. Vodeći juniorsku reprezentaciju Crne Gore osvojili smo zlato 2013. na Malti. Iskreno, ne mogu biti trener, a da nemam ambiciju voditi crnogorsku reprezentaciju. Međutim, da sam se nudio, nisam, i to bi mi u ovom trenutku bio najgori potez s profesionalne strane. Čak bi moram priznati bio voljan, intrigiralo bi me u budućnosti možda biti trener Mladosti. To bi mi bio izazov, ali o tom potom. Sad vodim Cattaro, to me ispunjava, borimo se. Još samo da nam konačno i bazen izgrade - na koncu će novi član Kuće slavnih, Mirko Vičević.