Imate li hrabrosti ići za onim što stvarno želite u životu? Pitanje je to koje je Julia Mancuso, bivša američka skijašica, vlasnica četiri olimpijska odličja po čemu je najuspješnija od Amerikanki u alpskom skijanju, postavila svojim brojnim pratiteljima na društvenim mrežama ovaj tjedan.

Mnogi od nas nemaju, ali Andrea Komšić bi bez oklijevanja mogla odgovoriti - imam. Priča naše 24-godišnje skijašice odličan je primjer koliko je težak skijaški put i koliko upornosti i čvrstine je potrebno da se istraje na njemu. I hrabrosti.

Andrea je svojevremeno taman trebala zakoračiti iz dječjeg skijanja u FIS, odraditi prve utrke kakve je odskijala prošli tjedan Zrinka Ljutić, kad joj se dogodila teška ozljeda. Zapravo, “teška ozljeda” je u njezinom slučaju preblaga kvalifikacija...

- Ja sam to odmah na početku riješila - danas će se našaliti ova simpatična i elokventna djevojka i reći kako je zapravo imala sreću jer nije shvaćala težinu udarca koji je doživjela.

- Ozljeda mi se dogodila samo pet dana prije prve planirane FIS utrke. Pala sam na treningu i ozlijedila oba koljena, stradala su četiri ligamenta, menisk, napukla je kost, mišić... To što nisam bila svjesna stvarne težine ozljede u jednu ruku je bila dobra stvar, jer sam mentalno kroz sve to dobro prošla. Nakon operacije su mi jako puno pomogli u Daruvarskim toplicama, a onda sam s tatom koji mi je cijeli život trener radila puno malih stvari, kao što je recimo hodanje bosa s promjenom smjera stopala, puno takvih sitnica koje se u tom trenutku ne čine kao nešto bitno, ali dugoročno znače jako puno.

Liječnička prognoza je bila...

- Barem šest mjeseci izvan skijanja.

Brzi povratak na snijeg

Ona je bila brža, puno brža.

- Već 72 dana nakon operacije bila sam na snijegu. Sreća u nesreći je i to što kad si tako mlad kosti se brže regeneriraju, sve brže zacjeljuje. Osim toga, ja nakon operacije nisam imala nikakvih oteklina ili posljedica, a znam puno sportaša kojima strada jedan ligament i stalno se muče s naticanjem koljena.

Razgovarali smo nakon jednog od njezinih treninga u finskom Leviju gdje će u subotu i nedjelju startati u slalomima za Svjetski kup, a njezin povratak nakon te teške ozljede i prve FIS utrke u karijeri bile su upravo u Finskoj u travnju 2012.

- Prve dvije u Rovaniemiju, a onda još pet u Leviju.

Prvu FIS utrku u kojoj je Andrea startala u domu Djeda Božićnjaka, a bio je to slalom, osvojila je velika Finkinja Tanja Poutiainen. Naša skijašica je bila 18. sa startnim brojem 68. Zanimljivo, nakon tih utrka, a prošlo je već osam i pol godina, sad se prvi put vratila u Finsku. I ponovo je nastupila kao povratnica nakon ozljede. Ovog puta srećom nije bila ni izblizu tako teška ozljeda kao tada, ali poremetila joj je poprilično pripreme za ovu sezonu.

- Pripremni dio tijekom ljeta sam odlično odradila, i u Švicarskoj i u Austriji i taman kad smo završili skijaški dio u Zermattu, sredinom rujna na kondicijskom treningu mi je pukla peta metatarzalna kost. Nije čak ni skroz pukla, ali morala sam šest tjedana na štakama i to me je dosta unazadilo.

JAKI FRANJA

Iza nje su tri tjedna skijanja nakon oporavka, odnosno “dva tjedna ozbiljnog skijanja”, kako ona kaže.

- Sad je sve u redu, kad sam se tek vratila na snijeg dosta je boljelo, ali sad više ne.

U takvoj situaciji, s pauzom u ključnom dijelu priprema, Levi je došao prerano, ali Andrea Komšić nije tip osobe koja čašu gleda kao polupraznu, nego kao polupunu.

- Napredak koji sam vidjela nakon ozljede, iz runde u rundu, iz dana u dan, dao mi je vjetar u leđa.

Ona je borac, uvijek, i za nju ne dolazi u obzir - nastupiti da bi nastupila. Bez obzira na ozljedu u Leviju je cilj…

- Ulazak u drugu vožnju. Neću doći na start i odskijati dobro pa biti 41. i biti s tim zadovoljna. Ulazak u 30 je uvijek neki cilj, a onda smo hladne glave ući u stazu u drugoj vožnju i odskijati se kao na treningu (završila je kao 55. nakon prve vožnje, nije se plasirala u drugu, op. ur.).

Cilj mi je druga vožnja

Svjesna je da to neće biti lako ostvariti, da bi joj izgledi bili puno bolji da se nije dogodila ozljeda, ali kad se u subotu popne na start neće razmišljati o onome što ju koči, nego o onome koliko vrijedi, što zna i čemu teži.

Baš kao kad je 2016. odlučila napustiti Hrvatsku, otići na studij u SAD, ali je pritom jako pažljivo birala i izabrala sveučilište Denver, jer je znala da će tamo moći nastaviti skijati na visokoj razini i da to neće značiti kraj njezinih skijaških snova. Usput, i prije tog odlaska u SAD morala se izboriti sa zdravstvenim problemima, samo ovog puta nije bila ozljeda, nego mononukleoza. A imala je prije toga i operaciju ramena.

- Život u SAD-u je potpuno drukčiji od onog na što sam bila naviknuta, ali imam osjećaj da sam se ja već prvi tjedan snašla. Sve mi je bilo strano, potpuno novi ljudi oko mene, nisam bila spremna na puno toga, ali kad si tako bačen u nešto moraš se prilagoditi. Čak mi ni moji nisu previše nedostajali tih prvih mjeseci, jer mi nisu stigli nedostajati. Puno mi je pomogao na tom početku naš bivši skijaš Sebastian Brigović, koji je taman bio na posljednjoj godini studija.

Danas će za svoju odluku reći kako je to bila...

- Najbolja odluka u životu, imam diplomu, ali sam cijelo vrijeme nastavila skijati na visokoj razini. Ono što mi se najviše sviđalo u skijaškom timu Denvera je povezanost, bilo nas je stalno pet do sedam skijašica i isto toliko skijaša i to skijaša na visokoj razini pa uvijek imate na treningu nekoga koga možete “loviti”, s kim se možete uspoređivati, a to jako puno znači. I treneri su bili odlični, naš glavni trener Andy LeRoy je bio američki reprezentativac, nastupao je i na OI u Naganu. Pomogle su mi te četiri godine da jako puno naučim, da se osamostalim.

Kod nas se “odlazak u SAD na studij” uglavnom se prevodi s “oproštaj od skijaških ambicija”, ali kad odete na Sveučilište Denver to nikako ne mora završiti tako. Dovoljan je dokaz da su isto sveučilište završili etablirani skijaši u Svjetskom kupu kao Norvežanin Leif Kristian Haugen ili Kanađani Trevor Philp i Erik Read.

- Ima ljudi koji prebace fokus više na obrazovanje, a skijanje pada u drugi plan, ali meni je skijanje bilo prioritet, a znala sam da ima skijaša koji su to prošli i uspjeli. Mi smo jako puno nastupali po Nor-Am utrkama što je meni bilo bitno radi FIS točaka i vjerujem da sam protekle četiri godine i kao skijašica profitirala i sazrela.

Iz SAD-a se vratila ne samo s diplomom, nego i s vrlo respektabilnim mjestom na FIS listama, u slalomu je po FIS točkama ovu sezonu dočekala na 45. mjestu, u veleslalomu na 70. i po tome je trenutačno uvjerljivo najbolja naša skijašica.

Na sve ili ništa

Andrea je trenutačno pridruženi član reprezentacije, što znači da ima određenu podršku Saveza, ali financijski teret ove sezone bit će na leđima njezine obitelji. I veliki je rizik ući u to na ovaj način.

- I rizik, ali i motivacija za mene. Ne mogu reći ništa protiv Saveza, kriza je, svi se muče s novcima, pomažu mi s opremom, a sve ovo ostalo... Borimo se. Ponavljam, može mi biti samo motivacija da prijeđem još neku stepenicu, da pronađem u sebi još malo snage kad je najteže u utrci budući da znam da ćemo sve to mi platiti.

Ne radi ona dramu ni oko toga, ali jasno je svakome tko se imalo razumije u skijanje koliko je ovo težak zalogaj. Skijanje je užasno skup sport.

- Ovo je sezona u kojoj idem na sve ili niša. Ne mogu si priuštiti kalkuliranje. Svi rade pogreške, ali ja si ne mogu priuštiti, niti želim, da nešto propustim jer sam kalkulirala na stazi. Moram svaki put ući u cilj na način da sam dala sve što sam u tom trenutku mogla, to je ono što želim. Idemo probati, pa što bude. Fokus mi je puno više na slalomu, čak bih rekla 85% prema nekih 15 posto u odnosu na veleslalom s obzirom na to da sam izgubila dio priprema.

Andrea Komšić je odlučna boriti se. Da, ona definitivno ima hrabrosti ići za onim što stvarno želi u životu.