Oteli smo ga prijateljima samo na “tri minute”. No, Davor Dominiković, Goran Šprem, Nikša Kaleb, Igor Vori i ostatak legendarnog rukometnog društva, koje se u srijedu navečer okupilo u Zagrebu na dodjeli za najbolje u hrvatskom rukometu u 2016, ipak je na Blaženka Lackovića čekalo malo dulje. Zapričali smo se...
- Super je opet vidjeti ljude s kojima nisam dugo bio.
Lacković je s obitelji samo dan prije stigao u Zagreb. Njegov Kiel, u koji je došao početkom prošle polusezone, u ponedjeljak je još igrao Bundesligu, dobio Bergischer...
- Slobodan sam do 11. siječnja. Malo ću uživati kod kuće s obitelji, prijateljima, a onda povratak. Reprezentativci imaju svoj dio, mi koji to nismo, imamo svoje pripreme, pa se opet sastajemo početkom veljače.
Opet idem u školu
Kako je on? Nismo se usudili spomenuti onih 36 na leđima, koje je napunio baš na Božić...
- Toliko se govori o mojim godinama... - načeo je sam ovu temu.
- Iza mene je puno sezona, puno svega, ali meni nije dosadilo. U svakom novom klubu naučiš nešto novo.
Iza njega su godine provedene u Varteksu, Zagrebu, pa čak deset u Njemačkoj (Flensburg i HSV), sezona i pol u Vardaru, da bi se ponovo vratio u Njemačku. U veliki Kiel, s kojim ugovor ima do početka ljeta.
- Imam neke bliže ponude, pa neke za malo dalju budućnost. Neke trenerske ponude. Ima zanimljivih ponuda da igram još godinu-dvije dana pa budem pomoćni trener.
U Njemačkoj?
- Da.
U Kielu?
- Ne. Kiel je najbolji klub na svijetu i tamo nije jednostavno doći sjesti na klupu u bilo kojoj funkciji. Tamo sjedaju iskusniji. No, jednog dana, kad skupim iskustva, kad se obrazujem, ništa ne bih imao protiv da se vratim - simpatično se nasmijao.
- Vidjet ćemo u kojem smjeru će me uopće odvesti taj put kad odlučim prestati igrati. Krenuo sam u trenersku školu, čeka me B licenca, pa A, potrajat će to još. Želio bih završiti i sportski menadžment, sve je to nešto što bi mi kasnije pomoglo u bilo kojem rukometnom poslu kojim se odlučim baviti. Bio trener, sportski direktor, menadžer, što god. Takvo obrazovanje može donijeti samo dobro.
Igrat ću dok guštam
Postoji li neki trener koji mu je poseban uzor?
- Svaki trener je miks nečega. Stroži, jednostavniji, karizmatičan, onaj koji teži ovakvom ili onakvom rukometu... Dobro bi bilo od svakoga povući ono dobro. Imao sam sreću da sam kroz karijeru radio s trenerima koji su veliki znalci, sposobni, lukavi, taktičari, bilo je svakakvih. Volio bih od svih uzeti po malo, ali razviti svoj stil.
Sve češće sluša isto pitanje “do kada”?
- Dokle god guštam, igrat ću. Imam vremena i za obitelj, suprugu, klince, puno smo zajedno.
Nakon odmora u Hrvatskoj, uskočit će u ulogu navijača. Pred vratima je Svjetsko prvenstvo u Francuskoj.
Stipe Mandalinić
- Ja sam optimist što se tiče naše reprezentacije. Hrvatski rukomet godinama izbacuje prave igrače. Odredio se i stručni tim, zna se tko što vodi, tko što radi i siguran sam da bi to trebalo biti dobro.
Vidi li se i Blaženko jednog dana u timu u ulogama u kojima su danas njegovi suigrači Balić, Metličić, Losert...?
- Ja sam još uvijek prvenstveno igrač. Da, volio bih jednog dana krenuti trenerskim vodama, ali vidjet ćemo koju ću kvalitetu postići na tom području i hoću li zaslužiti mjesto u Hrvatskoj. To je vrijeme dosta daleko.
Vratio se Lacković nakratko i u Rio. Na peto mjesto na Igrama.
- Ne znam koliko je igrače to potreslo. Nije tajna da je Hrvatska navikla na medalje, visoke plasmane... Ulazak u turnir možda nije bio idealan, ali dobili smo dva favorita Dansku i Francusku u dvije velike utakmice. Onda je došla ona nesretna Poljska, koja, da se razumijemo, uopće nije loša. Imali su i psihološku prednost u toj utakmici za “život ili smrt”. Na žalost, ispali smo, nismo imali svoj dan, ali moglo je to jako lako biti na drugu stranu.
Nekako godinama vapimo za nekim novim “bombarderom iz Novog Marofa”. Vidi li Lacković tko bi mogao biti taj?
- Vidim. Ove godine je Mandalinić svakako taj. To je igrač koji ima kvalitetu, koji može zabiti lagane golove sa 12 metara da rastereti druge, prije svih Duvnjaka koji je motor koji nas vuče cijelo vrijeme. Ali Mandalinić mora igrati puno, i u Zagrebu i svuda, da bi dobio konstantu. Imamo na tom mjestu i Mamića, pa može i Duvnjak po potrebi. Ima tu dosta opcija ako se igra s tri niža vanjska... Vidjet ćemo za koji će se smjer odlučiti Babić. No, siguran sam da imamo momčad koja može biti jako, jako dobra.
Uvijek ostaje 2009...
Hrvatski rukometni savez već se žestoko okrenuo pripremama za domaćinstvo Europskog prvenstva 2018. Blaženko jako dobro zna kako je to igrati veliko natjecanje u svojoj zemlji...
- Uvijek ću se sjećati one naše 2009. One fantastične euforije... Ova reprezentacija imat će neke manje iskusnije, neke više, morat će podijeliti taj teret, ali najvažnije je dobro ući u turnir. Da ih ponese euforija, kao što je ponijela nas. Onda će sve biti lakše. Nadam se da će oni uspjeti ono što mi nismo.
Uzeti zlato kod kuće. Jedino koje nedostaje u nevjerojatnoj rukometnoj kolekciji...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....