Tako se to radi “sa stilom”. Godinu dana ranije: “Podijelit ću s vama koji ste gledali moje velike dosege veliku vijest koju ste očekivali, jer bez vas ni ja ne bih bio to što jesam”. Nikola Karabatić prije nekoliko dana je donio odluku i podijelio je s rukometnim svijetom, odluka kaže “da igra svoju posljednju rukometnu sezonu kao profesionalac”. Odlučio je da je dosta, 11. travnja 2024. napunit će 40 godina i realno pravo je čudo kako je sa svojim stilom igre uopće izdržao takvu karijeru. Ta silna snaga i energija dala je drugu dimenziju rukometnom svijetu. Ako ga francuski izbornik pozove, ta velika rukometna priča trebala bi biti završena na Olimpijskim igrama kojima je Francuska dogodine domaćin. Ako ga pozove...
Nema tu nikakvih pritisaka, ništa se tu više ne mora, jer sve što je želio u rukometnoj karijeri Nikola Karabatić je ostvario. On više ništa ne mora, niti pod svaku cijenu nešto želi. Jednostavno je postavio cilj u poslu kojim se bavi, dok je dolazak Igara u Pariz nešto posebno za francuski rukomet koji je 1995. godine bio prva francuska momčad uopće koja je osvojila neko svjetsko zlato.
Ništa mu ne nedostaje
Sada kada su u Tokiju postali trostruki olimpijski pobjednici, taj pritisak je još manji. A Nikola Karabatić u sportskoj karijeri ostvario je baš sve. On je trostruki olimpijski pobjednik, samo su to uz njega suigrači Michael Guigou, Luc Abalo i legendarni ruski vratar Andrej Lavrov, ali nijedan od njih više neće biti u Parizu dogodine. Nikola može osvojiti svoje četvrto olimpijsko zlato, to u rukometu nije osvojio nitko.
Nikola je četverostruki svjetski prvak s Francuskom, trostruki europski, proglašavan je najboljim rukometašem svijeta tri puta, bio je prvak najjačih svjetskih liga u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, bio je trostruki klupski prvak Europe sa tri različita kluba - Montpellierom, Kielom i Barcelonom. Bio je MVP svjetskog prvenstva, MVP eura, bio je u najboljim sedmorkama olimpijskih igara, bio je najbolji strijelac Lige prvaka, eura, prvi je rukometaš uopće proglašen najboljim sportašem Francuske. Bio je u svom top izdanju najplaćeniji rukometaš u povijesti.
Kao sportašu, Nikoli Karabatiću ne nedostaje bilo što i jedan je od rijetkih takvih. Ali, iza toga se krije možda i razlog zašto je uspio u svemu, to je nevjerojatna posvećenost sportu kojim se bavi, posvećenost koja je pobijedila sve probleme. I onaj veliki kada je ostao bez oca, kada ga je Noka Serdarušić “preuzeo”, pa onaj veliki kladioničarski kada je znao reći: “Sad me svi mrze, hodam po suđenjima, ali vidjet ćeš, ponovo će me svi voljeti, znam da nisam kriv, ali koga to briga” i nevjerojatna upornost koja ga je nakon teške ozljede vratila u sastav za OI u Tokiju s kojim je osvojio treće olimpijsko zlato, što ga svrstava u rukometne besmrtnike.
A ponavlja se priča. Lani su mu dijagnosticirali trombozu zbog koje je morao prekinuti sezonu. Sa svim što je ostvario, s godinama koje ima, komotno je mogao reći “dosta, bilo je lijepo družiti se s vama, nema smisla više”, ali ne. On je odlučio još jednom vratiti se, ponovo igra za PSG s kojim očekuje naslov prvaka Europe kao sa svojim četvrtim klubom u povijesti, jer PSG to - koliko god skup - nikad nije ostvario. I naravno s nadom u zdravlje sanja oproštaj na Olimpijskim igrama kojima će Francuska biti domaćin i samim time veliki favorit sljedeće godine. Nije morao ništa, želio je, jer je to jednostavno njegov život, njegov posao, nešto čemu je posvetio puno otkad ga je pokojni otac Branko navukao na rukomet, pa otkad je s Nokom Serdarušićem odrastao za njegove najveće visine i postao to što danas jest uz Claudea Onestu.
Strašna glava
Njegovu Francusku kod nas nikad nismo obožavali, jer uzeli su nam jako puno, ali poštovati sve te velike zvijezde je minimum koje one zaslužuju. Nikolu Karabatića najviše od svih.
Nikola je još aktivan, zato nije ušao u Hall of Fame europskog rukometa prije neki mjesec, no i da je ušao ne bi bila greška, jer tu se jednostavno nema što misliti i čekati. Izaći van s time da je ovo njegova posljednja igračka sezona je detalj koji se samo savršeno uklapa u priču o jednom super odgojenom mladiću koji pokazuje poštovanje za sve što ga okruživalo u rukometnom životu, a nije uvijek bilo ni lako, ni blistavo. On to najbolje zna. Strašna glava.