"Kraj je došao jako brzo. Osjećam da još uvijek mogu sat vremena trčati, ali moram prihvatiti da to više nije realno. Vrijeme je za kraj. Moja leđa su bolje i nadam se da me neće izdati u posljednjoj utakmici. Drago mi je da kad pogledam unazad vidim uspješnu karijeru i da me je zdravlje poslužilo", rekao je Balić i odgovorio na pitanje koje si je posljednjih godina postavljala rukometna Hrvatska.
Unatoč svim igračkim uspjesima, sebe ne vidi kao hrvatskog izbornika ili trenera.
"Ne, nije to za mene. Ja definitivno nisam za trenera jer svaki dan treba brinuti za veliki broj igrača. I ne samo o načinu igre, već i o njihovom psihološkom stanju".
Osim što se biranim riječima oprostio od Wetzlara, Balić se prisjetio i svog najvećeg uspjeha u reprezentaciji Hrvatske.
"Za mene je posebna bila 2003. godina i Svjetsko prvenstvo u Portugalu kada smo osvojili prvu veliku titulu. Međutim, sportaš se nikad ne smije zadovoljiti s jednim naslovom nego uvijek treba tražiti više", zaključio je Ivano.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....