Kakav igrač! Kada je na SP juniora proglašen za MVP-ja, mnogima je to promaknulo onako usput, tim više jer smo bili, kako se kod nas voli reći ‘samo drugi‘. No, stručnjaci su u Ivanu Martinoviću prepoznali nešto posebno i to posebno danas dolazi do izražaja u ovom novom hrvatskom timu.
Tim je najvažniji, samo on pobjeđuje. Mogu zabiti 15 golova, ali sve je uzalud ako ne pobijedimo. Ovo je kolektivni sport. Vidjelo se protiv Njemačke, drugo poluvrijeme kada nam obrana nije bila dobra, kada su Nijemci zabijali i ono što nije trebalo, a momčad je usprkos tome sačuvala glavu i upisala pobjedu koja znači ostvarenje naših planova i želja svakog sportaša da sudjeluje na Olimpijskim Igrama – to je rezon koji ćete uvijek čuti od ovog momka izuzetno skromnog na riječima u kojima se miješa ‘austrijsko – bosansko – hrvatski‘ naglasak.
Nevjerojatno je brz i lagan. Protivnici ga takvog jednostavno ne mogu uloviti. Nekada su Francuzi imali Narcissea, jedini način da ga čuvaš bio je ‘soli na rep‘. E takav je i naš Ivan Martinović. Taj dečko je jako napredovao, a napredovao je, jer ide za visokim kriterijima i svaki puta pomalo ide naprijed. Nekad je bio talentirani klinac u austrijskom Fiversu. S 20 godina otišao je u Gummersbach, nakon godinu dana otišao u Hannover gdje se zadržao tri sezone u sadašnjeg trenera Barcelone Ortegu. Nakon tri sezone promijenio je klub i prešao u ambiciozni Melsungen gdje radi s još jednim Španjolcem Parrondom. Pazite, to su dva trenera koja su osvajala Ligu prvaka. Polako raste. Nije znao igrati obranu, jer s takvim kvalitetama napad je bio apsolutno u prvom planu, njegov apsolutni forte. Nije snažan za Bundesligu, nema te mišiće, niti će ih ikad imati, to je realno sudeći po njegovoj konstituciji, ali je brzim nogama kompenzirao tu slabost i danas je kompletniji igrač nego ikad prije. Sada nakon dvije godine napušta Melsungen i seli u RN Löwen gdje će od iduće sezone igrati u tandemu s najboljim njemački rukometašem danas Jurijem Knorrom. To je želja za novi korak naprijed. A ta želja je trajala punih šest godina.
I sve to što je prolazio u klubovima vidjelo se i u reprezentaciji u kojoj je debitirao s 19 godina. To je bio proces koji nekad nije bilo jednostavno istrpjeti, ali je bilo nužno. Danas s 26 godina nije više mlad, u naponu je igrače snage i postao je igrač po kojem se Hrvatska prepoznaje. Danas nije samo šuter, danas je i asistent, danas će stati pred Bilyka u obrani, što je nekad bilo nezamislivo. I što je izuzetno važno za primijetiti lijepo je odgojen, zna se ponašati, uvijek će u izjavi dodati neki osmijeh na svoj način, kao da je to što radi najjednostavnija stvar na svijetu. A napadati i braniti se od ‘stokilaša‘ nije nimalo jednostavna stvar.
Ozlijedio se na prošlom Euru protiv Austrije. Jako nam je falio, makar je Luka Klarica bio savršena zamjena i naš najbolji strijelac baš s te pozicije. I posvetio se terapiji, isplanirao do dana da bi se povratak trebao dogoditi u Hannoveru. Prije Hannovera odradio je samo dva rukometna treninga, jer mu liječnici nisu dopustili više. Došao je s ta dva treninga u reprezentaciju i vi sada ni po čemu ne možete reći da je to čovjek koji dva mjeseca uopće nije igrao. Razbio je Austriju, jako mu je to bilo važno, jer baš od njih je nastradao u Mannheimu, a onda je sredio i Njemačku kada nas je napad držao u utakmici u drugom dijelu. Bez straha od odgovornosti, promašaja, jednostavno svjestan svoje kvalitete koja je danas velika hrvatska snaga. Ta naša desna strana od Pere Metličića nije izgledala tako opasno kao danas. Martinović, Klarica, Šoštarić, pa još Maraš, Glavaš… To je društvo koje nas može nositi još godinama i to je razlog zašto Nijemci misle da i s Dagurom Sigurdssonom postajemo favoriti za sva zlata koja dolaze. A uvijek je teško osvojiti prvo, sve drugo je lako.
Ovo je za Martinovića najturbulentnija sezona dosad. Prošao je ozljedu, transfer, prvi puta dolazi na Olimpijske Igre, a u sezoni koja je u tijeku u jednoj utakmici Bundeslige baš u Hannoveru zabio je domaćinu čak 16 komada za pobjedu Melsungena. Baš mu paše taj Hannover.