Krenulo je sve nekakvom koreografijom koju su izvele uz teren, uoči samog početka Eura. Da bi uopće ljudi vidjeli da su tamo. Jer, oni koji su malo više znali o tome što se ovih dana zbiva u Danskoj, mogli su čitati o otkazima, koroni, odustajanju jednog od organizatora Norveške, potpunom kaosu u kojemu Nenad Šoštarić valjda do posljednjeg dana i posljednjeg PCR testa nije znao tko će u vatru s hrvatskim dresom.
Znao je tko neće. I znao je koga za sve to skupa nije briga. A broj je bio poveći. Osim njih tamo u Koldingu, danas u Herningu.
Onda su dobile prvu, Mađarice...
Zatvorene u hotelu u nekakvoj danskoj prosinačkoj studeni, daleko od svježeg zraka i mogućnosti da negdje odu i opuste se, cure su u tom ludom ritmu počele stvarati svoju priču. Posve ludu, posve razigranu, neopterećenu i do kraja neba simpatičnu.
Ćamila Mičijević bila je MC, Master of Ceremony, ona to zapravo još uvijek jest, jer osim što sa svojih 194 cm (tako piše) leti iznad svake obrane i ima top u ruci, osim što se kraj nje ako je ne zaljulja protivnica ne može proći - sve smo to mi smrtnici naučili posljednjih dana - pravi je vulkan emocija, dobre vibre s onim istančanim smislom za humor koji nije napadan, koji vas tjera, ako ste malo krhkiji, da vam se razvuče osmijeh. Ako je netko zaplakao, nije strašno, u ova čudna vremena suze radosnice su baš poput cjepiva.
Voli i muža i ljubavnika
Nije Ćana, naravno, mogla sama. Jer u tom kolopletu studentica, sasvim malo profesionalki, ali na kraju dana, ludih sportašica ima svega. Ana Debelić, recimo, meni je hit. Ona jedina ima supruga. Ćamila ima neke brzopotezna pitanja, pa je kolegicu s crte, koja opasno mlati, pitala - muž ili ljubavnik?
- Volim ih obojicu.
I onda je krenulo ludilo, Tea Pijević je hvatala loptu jednom rukom, HRT se borio za prava prijenosa, tko zna kakvim kanalima je Hrvatska počela gledati te cure, jer na terenu to je bila pjesma. Bacale su na glavu, pjevale, plakale. I “tabale”. Sve do polufinala. U jednom trenutku se javio čovjek koji je među najboljima u svijetu u ovom sportu. Dok je čestitao cijela je svlačionica vikala “Dule, Dule...”
A Domagoj Duvnjak, koji je bezbroj puta bio u ovakvoj situaciji ostao je osupnut.
Pa su prozvale Zorana Šprajca, koji samo tu i tamo objavi nešto o sportu, ali ima osjećaj za ubaciti se u pobjednički vlak. Sad mu se one javljaju u RTL Direkt, on je već obećao da će mu sve biti gošće, a kad je Joško Čagalj čuo da su po ulasku u hotel nakon pobjede nad Njemicama cure otpjevale neki njegov hit, uprizorio se Jole ispred klavijatura i otpjevao im isti kao potporu za današnje polufinale.
Nije više Kolding, sad je Herning, no sasvim sigurno su i dalje u hotelu. Neke uče, neke pjevaju, neke slažu filmiće, stožer priprema taktiku, jer evo ih, u petak igraju utakmicu koju nisu mogle niti sanjati. Kakve će biti? A kakve bi mogle biti?!
Nema tu sustava
Evo, reći ću vam iskreno, ne znam niti sam što ću u petak gledati. U šest igraju One protiv Francuske, isto je vrijeme rezervirano za Zadar i Goricu u “mom” sportu, košarci, a u sedam su Cibona i Igokea. Kombinirat ću, što ću. Da mi je netko rekao prije dva tjedna, fino bih se nasmijao.
I kako to god tamo završilo one su već pobjednice. Možda je to jedino polufinale koje će ikada igrati, bio bih šokiran kad bi se cijela ova euforija pretvorila u nešto trajno vrijedno za te cure i sve one cure koje diljem Hrvatske treniraju, igraju, trude se, pješače iz rodnog sela na treninge i natrag. Ako uopće u tom ludilu današnjih dana imaju dozvolu za trenirati.
Ali, vjerojatno nisam jedini koji neće zaboraviti.
Znate, ima nešto posebno u tome kad ekipe ili momčadi nižu uspjehe. Jer oni generiraju nove klince, u ovom slučaju klinceze, koje se zaljube i krenu trenirati. Imali smo grandioznih uspjeha pojedinačnog sporta u našoj povijesti, ali niti jedan od njih neće na trening dovesti toliko djece kao kad se uspjeh dogodi momčadi. Ili, evo, ekipi.
A bez kolektivnog sporta u ovom kutku svijeta nema ozbiljnog sporta. Ima velikih priča i iznimnih pojedinaca. Ali, znate već, to je privatna praksa. Momčadi, ekipe, javno su dobro. Nema tu sustava dok se sam sport, kao sada ženski rukomet, ne podigne iznad svojih mogućnosti. Izađe iz ladica.
Dok ne zapjeva. Dok ne proplače. Dok ne udari. Dok ne šarmira. Dok ne natjera bezveznjaka poput mene da im se divi.