Gledam ga u nedjelju, jedva je prevalio preko usta dvije riječi. A neki bi se na njegovom mjestu opasno nahvalili. Čak je djelovao i kao da mu je neugodno da uopće mora nešto pričati, a dobio je utakmicu 10 razlike, derbi, ustvrdivši da protivnik vrijedi znatno više i da to nije pravo stanje stvari.

On je Silvio Ivandija, jedan skromni dobri Osječanin koji je jako puno dobrog posla odradio i radi u hrvatskom rukometu. Nije u planovima za neke selekcije, makar je mnoge vodio s velikim uspjehom, makar su mnogi u tim selekcijama pod njegovom paskom postali ozbiljni igrači. Ne gura se on, radi svoj posao, šuti i čeka. Bio je i na klupi Zagreba s koje je otišao bez nekog posebnog razloga, osim ako to nije bio red u momčadi za koji tada nisu bili baš svi.

No, dobro, nije plakao, radio je u Dubrovniku s kojim je ušao u ligu, postavio neke stvari koje vrijede i danas. Rijeci su oni koji bi nakon Zagreba spremno otišli u Dubrovnik i na slične rukometne destinacije, no Siki s tim nikad nije imao problema. Nije imao ni kada je otišao iz Dubrovnika, jer je ocijenio da tu više ne može ništa.

Ni kao igrač nije bio drugačiji, samo spreman uvijek “poginuti” za momčad. No, nema tu neke žestine, samo ona “dječja ljutnja”, ako nešto nije kako je mislio da treba biti. Ne zna se ni naljutiti. Imidž je izgradio u Sloveniji igrajući za Celje, a u trenerskom poslu je jako puno prošao, od Osijeka iz kojeg je davno krenuo, do Sesveta u kojima je sad.

Nije to Dream Team

Kod Ivandije je Ante Kaleb izrastao do najboljeg kadeta Europe, kod njega su stasali Filip i Šime Ivić, Šebetić, Mandalinić, Ašanin, Sršen… Uz malo sreće i puno više sudačkog poštenja i na SP u Argentini je trebala biti medalja, no prošlo je bez nje.
Iskreno, rijetki su danas takvi u hrvatskom rukometu i zato Ivandija s vremenom zaslužuje sve posebnije mjesto. Lani je preuzeo Sesvete nakon odlaska Davora Dominikovića. Krpali su sezonu, jer je Ćos Ćurković dobro znao da je samo Ivandija tip koji sve to može stabilizirati u tom trenutku. Nepogrešiva procjena. I onda je ono što mu nikad nisu uspjeli omogućiti dobio u Sesvetama i danas su Sesvete vodeća momčad Paket 24 Premijer lige rukometa. Nije to Dream Team, ta momčad može sutra izgubiti u Poreču, no to neće promijeniti kompletnu sliku u kojoj se uz Ivandijin rad sjajno razvijaju novi mladići koji bi sutra mogli postati bitni u hrvatskom rukometu.

Samo radi svoj posao

Recimo, na prvom mjestu Karpo Sirotić koji je svoj dojučerašnji klub nagradio s deset komada, a koji se razvija u srednjaka koji u svakom trenutku zna što i ako radi. Lijepo je vidjeti da nekolicina mladića koji su nekad stasali u juniorima Zagreba imaju super bitne role - snažni Domagoj Potnar koji izrasta u ključnog igrača obrane, odlični Danijel Vusić lijevi vanjski koji zna i razumije rukomet, pa vratar Matej Mudrinjak koji se pojavljuje kao prvo vratarsko ime lige u dosadašnjem tijeku natjecanja. E, tako se radi i napreduje s mladim igračima, tako se stvaraju igrači za budućnost hrvatskog rukometa. Naravno, dio te priče je i na samim igračima, no uz razvoj koji imaju, sigurnost koju im daju Sesvete zahvaljujući predsjedniku Ćosu, taj posao se kad-tad mora vratiti i isplatiti.

Rad koji se vidi, koji ne dolazi riječima kroz medije, nego treninzima i utakmicama. A Siki? Radi svoj posao, samo ga nemojte ništa pitati onako službeno. Kada su mikrofoni blizu ne snalazi se kao na treningu i utakmici, definitivno. Nikad se neće promijeniti, ali posao koji radi je promijenio hrvatski rukomet. Pa eto kada pričamo o takvima, treba se sjetiti i njega. Poslao je svojim poslom i rezultatima savršenu poruku. Dragi mladi treneri, to je jako poučno... A nisu svi za sve.