Počinju pripreme za Svjetsko prvenstvo koje će u siječnju igrati u Švedskoj i Poljskoj. Za razliku od prošlih godina ne stojimo na prstima, čvrsto smo na zemlji i tražimo povratak na postolje, što neće biti nimalo lako. Posljednji puta na njemu smo bili srebrni u Švedskoj na Euru 2020. godine, dok je posljednja medalja sa SP došla 2013. kada smo donijeli broncu iz Španjolske. Od tada su prošla SP u Kataru, Danskoj i Njemačkoj, Francuskoj, Egiptu, nismo išli do polufinala, makar nije bilo uvijek ni daleko. Moramo biti na zemlji s dvije noge nakon posljednje tri godine kada nije bilo dobro na SP u Egiptu, Euru u Mađarskoj, kada nas uopće nije bilo na OI u Tokiju. Važno bi bilo ponovo ojačati noge i dobro gledati prema SP kojem ćemo 2025. biti suorganizatori s Danskom i Norveškom.
Utakmice su nužno zlo
Prvi puta nakon dugo godina pripreme nisu počele prije Božića. Igrači su imali dovoljno vremena da predahnu, ako su bili spremni potencirati naporne sezone. Ta prilika bit će najmanja za Nijemce, među kojima je sada i zizbornik Hrvoje Horvat, koji će zbog toga kasniti na okupljanje 24 sata. To neće ništa poremetiti, ali koncentracija kada se skupe mora biti maksimalna, donošenje odluka vrlo brzo i precizno, jer kada se 11. siječnja u Jönköpingu starta s Egiptom sve treba znati, a priznat ćete dosta toga posljednje tri godine baš i ne znamo. Zato je važno stvoriti reprezentaciju, momčad koja je spremna disati jedan za drugog. To nije uzrečica, nego živa istina.
Uvijek prije velikih natjecanja igramo prijateljske utakmice i svaki puta one su nužno zlo, jer na njima se ništa ozbiljno vidjeti ne može, već prevladava strah da se ne daj Bože netko ne ozlijedi. To dakako nije idealno, dok ćemo sada imati čak četiri utakmice, dvije s Italijom u prvom dijelu priprema, zatim s Makedonijom i Izraelom prije polaska u Švedsku. Čast svima, ali sve to nisu reprezentacije najboljeg ranga svjetskog rukometa pa nam nijedna od tih utakmica ne može pružiti pravu sliku mogućnosti. Postavljanje nekih stvari da, ali koliko to sve vrijedi imat ćemo priliku vidjeti tek kada dođu Danska i Egipat, recimo.
Jake utakmice stvorile su našu generaciju na koju smo silno ponosni evo i 20 godina nakon Portugala i zlata koje se ne zaboravlja. Jake utakmice s Dancima, Šveđanima, Francuzima, Nijemcima po raznim superkupovima u Njemačkoj ili Švedskoj bile su sjajne za odrastanje Balića, Metličića, Sulića i društva. Ovoj momčadi tako nešto nedostaje, a bilo bi idealno vidjeti mogućnosti Lučina, Srne, Šarca, Martinovića, Klarice, vratara Kuzmanovića ili Mandića u takvim okolnostima. Vidjeti Cindrićeve mogućnosti u nešto drugačijim okolnostima nego kada su tu Duvnjak i Karačić za koje takvi turniri nisu presudna stvar.
Nemamo Zlatnu ligu
Te relacije su nam iščezle i jako nam nedostaju i bilo bi jako dobro da se vrate. Na način na koji su funkcionirale nekad ili da se od Croatia cupa koji u marketinškom smislu jako dobro dođe napravi turnir s najjačim svjetskim momčadima. To je proces, ali nešto se mora pokušati, jer u zgusnutim kalendarima sve je manje vremena za okupljanje mladih igrača, rada s njima i iskušavanja protiv onih kojima žele biti konkurencija. Uz to treba biti realan i reći da s obzirom na financije naši se klubovi muče biti konkurentni s vrhom Europe, pa bi i u tom smislu šansa za mlade igrače koji nastaju u Hrvatskoj bila kud i kamo veća.
Zbog toga su Danska, Francuska i Norveške formirale Zlatnu ligu i na velika natjecanja dolaze uvijek nakon jakih proba. Mi takvu probu nećemo imati i zato će biti jako važno da se pripreme u Poreču odrade maksimalno i vrlo precizno. Naravno, s odabirom koji je najbolji, a ne koji bi možda u nekim okolnostima bio najbolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....