Ovaj tjedan bit će jedan od najvažnijih za žensku rukometnu reprezentaciju uopće. Igrat će play-off susrete protiv Slovačke u kvalifikacijama za nastup za SP, koje će se u studenom održati u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Cilj je proći dalje i doći na SP koje će biti kvalifikacijsko za mogući plasman na Olimpijske igre koje će se 2024. godine održati u Parizu.

Hrvatske su rukometašice na OI bile samo jednom, u Londonu 2012. godine i plasman na Igre bio bi kruna njihovog posla u kojem su prije nekoliko godina osvojile broncu na Euru održanom u Danskoj. Bila je to prva medalja hrvatskog rukometa na velikoj sceni, njegov najveći reprezentativni uspjeh do sada.

Malo je tako nešto uopće moglo očekivati kada se zna u kojim okolnostima živi ženski klupski rukomet kod nas. Ali, kada su kretale u priču, Nenad Šoštarić je jasno rekao: “potencijal imamo, samo nam treba kontinuiteta i velikih utakmica”. I pomalo smo to gradili na velikim natjecanjima. Nije uvijek bilo sjajno, jer su nam ozljede diktirale stvari, dok Hrvatska toliko širok roster nema da ih ne bi osjetila. Uvijek kada bismo bili kompletni sve je izgledalo bolje. Jako važna činjenica je bila da sve cure dođu spremne iz svojih klubova, što isto ponekad nije bio slučaj, pa smo lutali kroz veliko natjecanje.

Osuđeni na nadu

Sada su na red došle kvalifikacije za SP. Plasman bi nam značio kontinuitet, kontinuitet šansu da se plasiramo na put do OI u Parizu. To, naravno, neće biti lako, jer ako u kvalifikacijama budemo bolji od Slovačke, na SP ćemo se morati plasirati među prvih osam selekcija da bismo dobili priliku koja je prije pet godina postavljena kao cilj jednog programa u koji smo tada tek ušli. Danas je Hrvatska ozbiljna reprezentacija, u kompletnom sastavu može se suprotstaviti svakome, naravno teže Francuskinja ili Norvežankama koje su priča za sebe, ali ipak se može ono što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo.

Šoštarić je uspio ono čemu teži Goran Perkovac u muškoj reprezentaciji u posljednje vrijeme. Resetirao je ekipu, od mladih počeo graditi nove snage i sagradio ekipu koja se danas ne mijenja “poput hokejaške”. Znaju se pravila, igračice dolaze s motivom, voljom i to je to. Da je kvaliteta ženskog rukometa u Hrvatskoj na malo većoj razini, mogli bismo očekivati i više. Ovako smo osuđeni na nadu koja nije prevelika, ali je ipak nada zbog koje sve zanima što će se dogoditi u dvije utakmice koje nam slijede protiv Slovačke, prvo u Šali u petak, potom i u srijedu nakon Uskrsa u Slavonskom Brodu.

Slovakinje ne misle stati

Nema panike, neće biti najbolje, Ane Debelić koja je u drugom stanju, ali tu su Ježić i Šenvald. Vraća se i Milosavljević s kojom bi vanjska linija trebala dobiti veću agresivnost, kao i s Birtić koja ulazi prvi puta za vanjski šut. Ali ništa ne ide preko noći. I što prije cure to shvate, svima će biti lakše. Nećemo lako protiv Slovačke, treba biti spreman na sve, jer Slovakinje su na čelo reprezentacije dovele Španjolca i ne misle stati u kvalifikacijama.

Ovo je novi moment, jer za prošlo SP nismo igrali kvalifikacije, već smo na njega išli direktno kao europsko srebro. Dakle, i ta činjenica je novost u odrastanju jedne reprezentacije i to moraju jako ozbiljno shvatiti. Tu se igra od prve minute, ne kao nedavno protiv Ukrajine, “drugo poluvrijeme za glavu”. Veliki izazovi čekaju naše rukometašice i u njima trebaju pokazati sve što su radile posljednjih pet godina gradeći ovu reprezentaciju. Najveći uspjeh svega je da je u pet godina nismo dirali, ni mijenjali, jer makar nije pokazivala uvijek rezultat, pokazivala je napredak. I zato ima pravo na olimpijske snove.