Dobili smo Belgiju i Luksemburg. Nećemo slaviti zbog toga, makar su bodovi ključna stvar u toj priči. Jer, svima je jasno da smo u problemu i da to što imamo nikako nije dobro samo dva mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva kojem smo domaćini s Dancima i Norvežanima u siječnju. Belgija i Luksemburg nisu nikakva mjerila, Belgija i Luksemburg nisu čak ni među 32 selekcije koje će igrati Svjetsko prvenstvo. A mi bismo se mjerili s najboljima i polako postajemo svjesni da će to biti jako težak posao.

Jednom davno bili smo 16. u Europi, ništa nije izgledalo dobro, ali bile su to godine u kojima će Balić igrati u Pamploni, Metličić u Leonu, Džomba u Veszpremu i Ciudad Realu, Lacković u Flensburgu i Hamburgu, Vori u Barceloni i Hamburgu, Duvnjak u Kielu i Hamburgu, Sulić i Goluža u Veszpremu, Šola u Grosswallstadtu i Chambéryju, Losert u Barceloni... A to je bio sam vrh svjetskog rukometa u tom trenutku s njima u glavnim rolama.

Danas toga više nemamo, danas to treba ponovo stvarati, a ne ide to baš tako jednostavno. I zato je teško očekivati jedan takav uzlet u kratkom vremenu. A sjećate se, od one nesretne Švedske 2002. kada smo bili 16. do Portugala 2003. kada smo bili zlatni prošlo je samo godinu dana. Sada smo godinu dana nakon Eura u Njemačkoj znatno dalje od takve mogućnosti.

Nova pljuska

Pariz je bio samo još jedna pljuska koju nismo očekivali, barem po pitanju prolaska u četvrtfinale olimpijskog turnira. No, pljuska je bilo i okupljanje nakon tri mjeseca stanke nakon Pariza. Vrijeme očito ne liječi sve rane, vrijeme očito nije ključno u priči hoćemo li postati tim ili ne.

Možda sami sebi nismo htjeli priznati da nam je potreban ozbiljan zaokret u razmišljanjima, očekivali smo da će to uspjeti Dagur Sigurdsson, neopterećen domaćim problemima, a možda ipak nemamo izbora kakvog smo mislili da imamo. Možda se i Sigurdsson zaletio, makar je obećao da zna kako riješiti problem. Jako puno toga "možda" se nakupilo i nismo dobili odgovore kako ćemo izgledati na Svjetskom prvenstvu u siječnju. A to je bila neka glavna meta cijele priče.

MARCUS BRANDT Dpa Picture-alliance Via Afp

Dragocjenost je imati mjesec dana prije Olimpijskih igara za pripreme, dragocjenost je imati sedam dana u tjednu kada su protivnici Belgija i Luksemburg i to su dragocjenosti koje s nisu smjele propustiti, nego one s kojima smo trebali dobiti sve odgovore o budućnosti. Reprezentacija je reprezentacija, ona se zove tako, jer u njoj igraju samo najbolji. S naglaskom - igraju. U tom timu svaka je utakmica posebna, dokazivanje, a ne odrađivanje posla. Mogli smo drugačije izgledati i protiv Belgije i protiv Luksemburga, makar teško je prigovarati kada se pobjeđuje. Uvijek je to lakše učiniti kada se gubi.

Nemamo tim, nemamo igru, nemamo samopouzdanje, SP je za dva mjeseca

I sad smo tu gdje jesmo, nemamo tim, nemamo igru, nemamo samopouzdanje, SP je za dva mjeseca, a mi smo doma, kao takvi imamo tradiciju, ambiciju, želje. Imamo li argumenata za to, najbolje znaju Sigurdsson i igrači. Baš oni će biti ključ kada se ponovo sastanu. Od te njihove improvizacije, koja nije morala biti improvizacija s obzirom na potrošeno vrijeme, uz podršku Arene koja će u Zagrebu biti puna u siječnju - ovisit će sve.

Tu nema mjesta za one koji ne vjeruju da mogu, koji nisu u stanju na svaki način biti dio tima, u svakoj utakmici, i protiv Bahreina i protiv Danske, koji nisu u stanju procijeniti svoje mogućnosti i biti direktni po pitanju mogli li oni prihvatiti takvu odgovornost ili ne. Nije važno jedino biti dio toga, pod svaku cijenu, važno je i pokazati nešto, jer to je reprezentacija koja je uvijek bila ogledalo našeg rukometa, a ne izlog.

Stisnut ćemo zube i nadati se, drugo nam ne preostaje, jer sve što nam je servirano u posljednje vrijeme ne nudi baš previše optimizma. I stvarno bi nešto na tom planu trebalo konkretnije napraviti, jer kako vrijeme prolazi bit će sve kasnije i kasnije, a tako polako dok...