Vladimir Canjuga s Hrvatskom je izborio plasman na Olimpijske igre u Londonu, prve i zasad jedine na kojima se predstavila naša ženska rukometna vrsta. Bila je to generacija predvođena Andreom Penezić i Mirandom Tatari, koja se povukla sa scene i prepustila mjesto mlađima.
Kraljice šoka pozitivno su nas šokirale prije dvije godine na Europskom prvenstvu kad su osvojile broncu, prvu medalju u povijesti našeg ženskog reprezentativnog rukometa na velikim natjecanjima. Međutim, dvije godine kasnije nije sve išlo prema željama i planovima, doživjela je Hrvatska u drugom krugu dva teška poraza, protiv Slovenije i Danske.
- Sve je to očekivano. Tko god je očekivao da ćemo se boriti za medalju, taj je teški optimist. Jer, bez Dejane Milosavljević i Ćamile Mičijević, koje su ipak igračice za prevagu, teško je bilo nadati se velikim dometima. Dejana je odlaskom u Podravku iz Koke napravila iskorak od tri milje, a značajno je napredovala i kod mene u Varaždinu. Došla je kao neafirmirana igračica te je odigrala fantastičnu sezonu u Koki. S njih dvije bi to možda bila druga priča - rekao je Canjuga.
Napad dosta sterilan
Iako se često naglašava kako su temelj ovog sporta obrana i vratari, nerijetko se u stručnim krugovima može čuti “vanjski igraju rukomet”.
- Pogledajte samo jednu Sloveniju, koja ima generaciju kakvu mi nemamo ni u snu. Takve dvije pucačice, Gros i Lazović, ljevakinje, mi o tome možemo samo maštati. A bez top igrača na poziciji desnog vanjskog možete zaboraviti na velike domete. Rukomet se bez ljevaka ne može igrati. Mogli su nekad Francuzi s Fernandezom, ali zadnjih godina to više ne postoji...
Smatra kako je Hrvatskoj potrebna barem jedna klasna pucačica s vanjskih pozicija.
- Naš napad je dosta sterilan. Kao što izbornik kaže, mi ne možemo sve to nadoknaditi dobrom obranom. Mogli bismo, da svima odigramo dobar 5-1 kao protiv Danske koja nam nije sedam minuta zabila gol. Ali, čim primiš gol, pojavljuje se problem protiv plitko postavljenih 6-0 obrana, pogotovo kad se zatvore Debelić i Ježić. Jedini skok-šuter je Blažević, koja to zapravo nije.
Povlačile su se paralele s muškom reprezentacijom, gdje zajedno znaju zaigrati Duvnjak, Cindrić i Karačić.
- Ne može naša ženska reprezentacija igrati tako, jer Duvnjak ipak ima 197 cm i prednost mu je što je cijeli život igrao srednjeg, kao i Karačić. Blažević, Krsnik i Posavec ne mogu to popunjavati cijeli turnir, to je neostvarivo.
Na poziciji lijeve vanjske imamo Kristinu Prkačin, Tenu Petiku i Tinu Barišić.
- Nažalost, one se kroz ligu nisu isprofilirale. One jesu prave šuterice, ali vidi se da to nije dovoljno za tu razinu, za vrh europskog rukometa. Mislim da veliki rezultat ne možemo postići dok ne budemo imali bar jednu dobru šutericu kao što je bila Ćamila, plus nekoga tko može dobro odigrati desnog vanjskog. A Milosavljević je to mogla, iako nije ljevakinja. Bez te dvije važne komponente niti jedna reprezentacija ne može ostvariti vrhunski rezultat.
Smatrate li da je izbornik maksimalno iskoristio raspoloživ igrački kadar?
- U odabir igračica ne bih ulazio, ali iz onog što ima na raspolaganju izvlači nevjerojatnu borbu i želju u obrani. Eventualno bi moj izbor bila Ema Guskić, za nju bih možda pronašao mjesta jer je igračica kontakta, no ne znam u kakvom je stanju. Mislim da smo pokazali zube svima.
Canjuga kaže kako se u Danskoj prije dvije godine puno toga poklopilo.
- Bila je korona, fenomenalna klapa. Bili smo relativno kompletni, osim Kapitanović, i ta kemija se prelila u ekipu više nego kod drugih reprezentacija. Nekima je ta izolacija naštetila, nama se pretvorila u prednost, pogotovo uz Ćamilu koja je imala i važnu ulogu izvan terena. Zajedništvo smo tada pretočili na teren puno bolje nego druge ekipe. Imali smo Pijević koja je branila sjajno, dvije-tri utakmice smo dobili s golom razlike, i to se ne može ponavljati na svakom natjecanju. Evo, već smo prošle godine na Svjetskom prvenstvu bili u problemu s koronom...
Nemamo dovoljnu bazu
Canjuga misli je dio ljudi izvan rukometa previše zahtjevan.
- Već je odlazak na velika natjecanja bez preskakanja velik uspjeh, kontinuitet na tom planu je vrh vrhova, s tim da je dolazak na Olimpijske igre izuzetno kompliciran i zahtjevan. A onda na prvenstvima, kako se posreći ili ne. Na svojoj sam koži osjetio brojne kritike, kao i Mrđen i Šoštarić kojeg su razapinjali, ali je on bio uporan i sreća da mu je Savez dao povjerenje iako je prije četiri godine bio posljednji na Euru. Ipak je istesao ovu ekipu koja je osvojila medalju i bila dobra na Mediteranskim igrama, sad je dobio Mađarsku i odigrao neriješeno sa Švicarskom.
Što napraviti da bi nam ženski rukomet bio bolji?
- Javnost mora shvatiti da nemamo dovoljnu bazu, zato što djeca moraju plaćati članarine. Roditelji nemaju dovoljno kako bi došla sva talentirana djeca, nego dođu samo oni koji imaju novac, tih 200 ili 300 kuna koliko iznosi mjesečna članarina. Sjećam se kad sam radio selekciju u Ivancu, tim dečkima je od prve selekcije do prve lige trebalo 12 godina. Ali nije bilo nikakvih članarina, okupili smo svu talentiranu djecu iz jednog malog mjesta. Danas je to nemoguće, stoga smatram da bi država i Hrvatski olimpijski odbor trebali osigurati sredstva da sva djeca koja se žele baviti sportom ne moraju plaćati članarinu. Ne može članarina biti osnova egzistiranja klubova i mlađih dobnih skupina. Ako su tu i neke druge dodatne aktivnosti, roditeljima je tim teže, a djece nema u rukometu.
Prelazak na fakultet
Nastavio je profesor iz Ivanca, aktualni trener rukometaša Čakovca, s nabrajanjem poteškoća u sportu kojem je posvetio svoj život.
- Tu je i problem prelaska iz srednje škole na fakultet, cure najčešće idu studirati teške fakultete i prestaju s rukometom, ili se zaljube, nađu dečka i prekinu karijeru. Zaista je to jedno kompleksno pitanje koje ne mogu riješiti ni izbornici, ni treneri u klubovima, nego se u to moraju uključiti institucije poput Hrvatskog rukometnog saveza, Hrvatskog školskog sportskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora, a prije svega iz ministarstva. Jer, imat ćemo sve manje kvalitete u sportu te se rukometu ne piše dobro. Nemojmo se čuditi za tri-četiri godine ako dođemo na razinu na kojoj nam je danas muška košarka. U perspektivi vidim samo veće probleme nego što ih imamo sada - zaključio je Vladimir Canjuga.