Nažalost, protiv Slovenije vidjeli smo sve što smo mogli pretpostaviti kada igramo protiv domaćina na velikom natjecanju. Zanimljivo je samo čuti pitanje Katarine Ježić nakon utakmice kada je rekla “zašto tako ne sude za nas kada smo domaćini?”.
Odgovor, naravno, nećemo dobiti, ali smo dobili -8 golova razlike, što je samo gol manje od poraza protiv Norveške, koja je kud i kamo bolja reprezentacija od Slovenije. Ipak, treba čestitati domaćem sastavu koji je bio inspiriran, koji je iskoristio sve prilike, Draganu Adžiću koji je od Ljepoje napravio junakinju utakmice, koji je u drugom poluvremenu zaustavio Valentinu Blažević, koja mu je ustvari bila jedini pravi problem u četvrtak.
Hrvatska je zabila šest golova u drugom dijelu, Hrvatska je prvi gol iz igre u nastavku zabila u 19. minuti, Hrvatska nije zabila gol u drugom dijelu 12 minuta u komadu. Na Europskom prvenstvu tako se ne može pobijediti nitko. Možemo biti koliko god želimo razočarani, ali realnost je nešto što moramo prihvatiti. Ta realnost kaže da Hrvatska napadački gledano nije na razini potrebnoj za jedno veliko natjecanje. Premalo je Valentina Blažević i pivoti da bi se nosilo s bilo kojoj reprezentacijom ovdje.
Sjajna Tea Pijević i obrana, koja je i protiv Slovenije primila 26 komada, sama može puno toga, ali bez napada se ne ide. A mi jednostavno nemamo 70 igračica da bismo, kada nam neke glavne otpadnu, mogli birati, a da se to na terenu i ne osjeti. Naša liga je kadetska, vidjeli ste u posljednje vrijeme kako izgleda Lokomotiva u Ligi prvaka, a na sličnoj razini posljednjih godina bila je i Podravka.
Osuđeni smo na rad i strpljenje, tako smo skupili ovu generaciju koja, eto, nažalost nije dočekala trenutak da bude kompletna. Mi moramo smirivati nekontrolirani napad s Dorom Krsnik i sa Stelom Posavec, nismo u stanju napasti, spori smo s iznimkom Valentine Blažević, a da stvar bude gora, od Lare Kalaus, koja je na prošlom Euru bila top, u ovom trenutku nakon ozljede nemamo ništa. A fali nam Ćamila Mičijević, fali nam Dejana Milosavljević, fale nam dvije mlade i potentne šuterice, ljevakinje Franušić i Birtić. Sve su ozlijeđene, a uz njih to bi bila sasvim drugačija priča.
Zato treba biti zadovoljan da smo na ovom Euru s dva boda prošli u drugi krug, da smo konkurentni svima i okrenuti se kvalifikacijama za sljedeće SP, za koje ćemo uskoro saznati protivnika, da bismo preko SP-a u Danskoj i Norveškoj došli u situaciju da se borimo za OI u Parizu. To bi bila kruna ove generacije, s nadom da će se dogoditi i taj sretan trenutak da barem jednom budemo na okupu, da nam, ako ništa, ne fale glavne igračice ili barem ne igračice na istim pozicijama.
Nema nas 70, imamo to što imamo i to je super u cijeloj priči. Osvrnimo se oko sebe i sve će biti jasno. Imamo to što imamo i to je to. I to će biti bolje kroz neko vrijeme, ali to traje, ne ide preko noći. Dolaze i Barišić i Megerle i Vuljak i Popović i Guskić i Tupek i Malec i Burić... E, kad bi to išlo preko noći, a ne ide. Zato treba biti sretan i s malo. Recimo, izboriti sljedeće SP dogodine bilo bi savršeno.
I čekati, nadati se...