Retrospektiva veličanstvenih dostignuća hrvatske muške rukometne reprezentacije zahtijevala bi čitavu jednu opsežnu knjigu, knjigu gabarita Biblije ili Marxova kapitala, ili da budemo točniji, kako tvrdi Guinnessova knjiga rekorda - trebala bi najveću knjigu na svijetu, ne baš poznatu knjigu Michaela Hawleya: "Butan: Vizualna odiseja kroz posljednje himalajsko kraljevstvo". Ona ima 1500 stranica i teška je oko 60 kilograma.
Da, toliko su veliki i "teški" naši rukomentni uspjesi koji su, od 1994. i prvog samostalnog EP-a u Portugalu 1994. (osvojena prva bronca), koji su nastavili također veličanstvene uspjehe "jugoslavenske škole rukometa" i bili primjer drugim sportašima, ne samo našima.
Bilo je od te spomenute prve bronce, svega i svačega. Zdravko Zovko je uzeo srebro na SP-u na Islandu 1995., Velimir Kljaić uzeo je prvo olimpijsko zlato godinu kasnije; bio je to prvi (kratki) zlatni period hrvatskog rukometa nakon raspada ex-YU s "naslijeđenim" igračima iz zlatnog zajedničkog YU doba (olimpijsko zlato 1972. i 1984., svjetsko zlato iz 1986...). Nakon toga je uslijedio pad, niz očajnih rezultata od 1997. do 2002. kad je gore potpisani u Švedskoj na EP-u svjedočio na licu mjesta čistom propadanju i zadnjem 16. mjestu nakon tri teška poraza u skupini.
Velike medalje
Nakon Atlante,a uoči tog najgoreg plasmana u Švedskoj, redom su zauzimana 13., osmo, 10. šesto i deveto mjesto na SP-ima i EP-ima u Japanu, Italiji, Egiptu, na EP-u u Hrvatskoj 2000., kad se gore spomenutim šestim mjestom nije otišlo na OI u Sydneyu na obranu olimpijskog zlata.
No, nakon toga ukazali su se Balić, Metličić, Džomba, Lacković, Šola...uzeto je svjetsko zlato u Portugalu 2003. u okolnostima kad su se dečki poput Feniksa uzdigli iz pepela nakon uvodnog poraza od Argentine. Prijetio je novi potop, a osvojeno je zlato. Zlato je i godinu kasnije pod Linom Červarom uzeto i na OI u Ateni.
Uslijedila su četiri velika srebra (isto Červarova djela) redom u Tunisu 2005., Norveškoj 2008., doma na SP-u 2009. i u Austriji 2010. Tad je gore potpisani, kao i drugi novinari, jako kritizirao jer smo mislili da smo vrijedni novih zlata. U tom periodu, kad i nije osvojeno odličje, Hrvatska je uvijek bila u polufinalu, a najgora - dvaput peta. Ne možeš baš uvijek uzeti sve, takav je sport, takav je rukomet - i drugi ga igraju. Nakon odlaska Červara, Slavko Goluža je uzimao bronce (EP Srbija i OI London 2012. i SP Španjolska 2013.).
Tad smo još više pljuvali jer su zlata pretvorena u srebra, a srebra u bronce i tada su se (opet nasilno) oprostili neki najzaslužniji igrači koji su još puno mogli trajati. Mala digresija - Balić je otišao uoči Španjolske 2013. sa samo 33 godine, Džomba uoči SP-a u Hrvatskoj 2009. sa samo 32...etc, etc, a Nikola Karabatić, primjerice, sada u Njemačkoj s punih 40 "igra kao zmaj". O okolnostima (tko je i zašto za to kriv) ovaj put nećemo detaljno jer nemamo previše vremena i prostora, niti je to "cilj" ovog teksta
Previše lutanja
Nakon Goluže je Željko Babić "uz pomoć Gospe" uzeo samo europsku broncu u Poljskoj 2016., bio je tu uvijek negdje u vrhu s novom, dijelom obnovljenom generacijom, koja je bila odlična, ali ne kao one dvije prije njih. Uz tu broncu zauzeo je još dva četvrta, dva peta i jedno šesto mjesto. Ništa strašno, solidno, pitate li ovo "piskaralo". Vratio se nakon Babića Červar, na EP-u u Švedskoj uzeo je srebro 2020. pa je i sam otišao nakon tog drugog mandata kao uvjerljivo najtrofejniji izbornik. Poslije njega je elokventni i dobri Hrvoje Horvat junior bio tek 15. na SP-u u Egiptu 2021, nije se plasirao na OI u Tokiju (tek drugi izostanak rukometaša na velikim turnirima poslije spomenutog Sydneya 2000.), bio je osmi na EP-u 2020. u Mađarskoj, deveti na SP-u Švedskoj lani, poslije čega je i on otišao, a naslijedio ga novi spasitelj i "Mesija" Goran Perkovac, član one zlatne generacije iz Atlante 1996. Odličan igrač, odličan trener. Uoči SP-a u Hrvatskoj dogodine (skupa s Danskom i Norveškom), ni Perkovac se, uz najbolju volju, neće dobro provesti na tekućem EP-u te će se nastaviti niz loših rezultata. Za rukometnu zemlju Hrvatsku - nedopustivo!
Nužne promjene
Bez obzira kako se raspleo EP u Njemačkoj, a zna se da neće biti najbolje, Perkovac nakon toga MORA!!! izboriti Pariz jer bi neodlazak na novi olimpijski turnir bio novi nedopustivi pad na dno. Nakon toga on opet 2025. MORA!!! doma na SP-u napraviti nešto više. Posebno u svjetlu činjenice da je hrvatski rukomet puno toga osvojio, ali gotovo nikad nešto posebno na domaćem terenu osim srebra sa SP-a 2009. (kiks na EP-u 2000., kiks na EP-u 2018.). Rezultati i rejting koji su i doveli do toga da ćemo - od 2000. na ovamo - organizirati već četvrto veliko natjecanje, ne smije se dalje srozavati.
Sve dosad ispisano bila je "retrospektiva uspona i padova", srećom uz puno uspona (uz vaterpolo) najtrofejnijeg momčadskog sporta. A sad bi gore potpisani kao redoviti kroničar svih tih zbivanja, u pravilu s lica mjesta, želio reći ono najvažnije i što je zapravo intencija teksta. Zbog četvrt stoljeća dugog staža, mislim da na to imam pravo. Ne moraju se svi ni složiti, znam da neki neće, ali mnogi hoće. Odakle početi?! Dakle:
Na tom putu, košarkaškim riječnikom, učinjeno je puno "grešaka u koracima", tako je to i u "običnom" životu.
Prvo: Igrači su iz natjecanja u natjecanje previše mijenjani, miksale su se postave, podmlađivale ekipe za ovu ili onu priliku.Trebali su uvijek igrati najbolji, bez obzira na godine, kao što je to slučaj s Francuskom (Fernandez, Omeyer, Karabatić...), dok se u Hrvatskoj "lutalo" i prerano su otpisivani najbolji (nećemo sada ulaziti u pojedine razloge pojedinih nelogičnih, gore već dijelom i spomenutih preranih oproštaja). Smjene generacija nisu provođene kako treba.
Drugo: To je dijelom posljedica toga što je Hrvatska (iako je Červar ukupno na klupi bio punih 12 godina) od gore spomenute 1994. do danas promijenila čak 11 izbornika (i pet privremenih), dok su Francuzi od 1985. do danas imali tek tri izbornika - Costantinija, Onestu i sada Guillaumea Gillea (kratko s Dinartom zajedno). I ostali najbolji isto tako. Nijemci su ih imali pet - (Brand, Heuberger, Sigurðsson, Prokop, Gíslason), Danci tri u zadnjih 20 godina (Wilbek, Guðmundsson, Jacobsen), Španjolci također tri u tom periodu (Rivera, Cadenas, Ribera).
Zajednički nazivnik dva glavna razloga što Hrvatska nije osvojila, a mogla je s obzirom na kvalitetu i više - jeste kontinuitet - kojeg često nije bilo. Daljnja razrada iste teze i pripadajućeg joj zaključka - uključuje sljedeće - mijenjali su se igrači i izbornici, ali je na čelu HRS-a bilo premalo promjena i unošenja svježe krvi. Ista garnitura vodi HR rukomet desetljećima. To i nije problem, u skladu s pričom o kontinuitetu, upravo suprotno. I ovo nije poziv na njihovu smjenu. Nije jer su i oni svojim djelovanjem, svi znamo tko su ti ljudi, nećemo ovdje o imenima, svojim djelovanjem i donošenjem odluka pridonosili uspjesima. I bez njih, kao i bez igrača, ne bi bilo uspjeha. A tko radi - taj i griješi, ljudski je griješiti. Zato treba ponoviti i ono najvažnije dodati - ne smije se previše mijenjati (igrače, izbornike, ponovit ću - ni dužnosnike...), ali se na određeni način svi mi poprilično moramo promijeniti, uključujujem tu i novinare koji ili "slave heroje" ili "pljuju gubitnike". Svi, svi se nabolje moramo promijeniti i to u smislu koji donosim u konačnom zaključku:
"Ajmo svi zajedno..."
Ekipo iz HRS-a - "pogađali" ste, ali i griješili kao i svi; hvala vam na doprinosu, kao i izbornicima i igračima, novinarima, navijačima...). Svi spomenuti su važni segmenti u kreiranju uspjeha koje svi želimo i slavimo. ‘Ajmo se svi malo promijeniti, nećemo se smjenjivati, nego mijenjati i surađivati. Idemo malo "stati na loptu", idemo zaboraviti osobne interese, ljubavi ili animozitete. Baš svi spomenuti, svi mi koji dijelimo neizmjernu ljubav prema rukometu.
‘Ajmo ostaviti Perkovca i njegove igrače malo duže na miru da nas opet vrate na vrh gdje i pripadamo! I ići ćemo u Pariz, a u Hrvatskoj ćemo 2025. opet doma osvojiti medalju. Ajmooooo!!!, vikao bi jedan, sada već bivši nogometni djelatnik, svi znamo koji...
