Ivano Balić prasnuo u smijeh na novinarsko pitanje o Svjetskom prvenstvu: Nije uvijek baš sve bilo lipo...‘

Duga je povijest hrvatskih nastupa u Švedskoj, na početku je bila traumatična, ali slika se popravlja

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 02. siječanj 2023. 14:41

Uz Švedsku nas vežu dobre uspomene? Ivano Balić od srca se nasmijao na ovu novinarsku tvrdnju uoči prvog okupljanja reprezentacije za nastup na SP koje ćemo od 13. siječnja igrati u Švedskoj.

"Ha ha ha... Nismo baš uvijek ili briljantni u Švedskoj, iako tako izgleda po zadnjem nastupu", prasnuo je u smijeh Ivano.

Svima je naravno u sjećanju ono što se prije tri godine dogodilo u Stockholmu, kada smo bili jako blizu naslovu prvaka Europe izgubivši finale od Španjolske. No, ta povijest igranja u Švedskoj je jako duga i nije tako dobra kako pamti najnovija povijest. Ivano Balić je jedan od najboljih svjedoka istoga i zato je njegov osmijeh bio savršen odgovor za priču. I zaključak ‘nije uvijek baš bilo sve lipo‘.

A ta švedska priča je počela 1996. godine u siječnju. Nije bila laka godina, jer ista je nosila turbulencije koje ćemo uvijek pamtiti. Tada smo u siječnju igrali Svjetski kup u Malmöu gdje bismo trebali igrati i ove godine u drugom krugu SP, gdje smo igrali još mnogo puta ranije. Dakle, te godine u Malmöu smo bili prvi puta gosti na SK, predvodio nas je Abas Arslanagić, čekao nas je Euro u Španjolskoj na kojem je kasnije sretno izboren nastup u Atlanti, a tamo znate što se dogodilo. A tog siječnja u Švedskoj izgubili smo sve tri utakmice – od Egipta, Rusije i Njemačke. Bila je to teška, ali dobra škola u kojoj se i te kako odrastalo, jer to su bila natjecanja na koja su svi dolazili uvijek u dobrim, nikad u najboljim sastavima, u kojima se jasno mogla nazirati budućnost. I makar nam je ta 1996. u siječnju bila teška u Švedskoj, na kraju iste olimpijske godine bili smo u transu zbog iste te reprezentacije.

Prvi službeni nastup u Švedskoj bio nam je 2002. kada smo bili na Euru i napustili ga nakon prvog kruga, sa tri poraza u Jonkopingu u skupini prvog kruga. Sva tri puta generacija koja će se proslaviti dvije godine kasnije teško je poražena, nisu pomogle ni trake na glavama ratnika Balića i Sulića. Tim je vodio Josip Milković, a pregaženi smo prvo od Jugoslavije, što je naravno najteže palo, a nakon toga protiv Njemačke i Francuske. To je bio najslabiji plasman Hrvatske na jednom Euru u povijesti. Ali lekcija je naučena savršeno.

Drugi puta smo otišli na Svjetski kup u Švedsku 2004. godine u studenom. Bila je to godina ispred koje su se dogodili Portugal i Atena, a kako to obično bude nije se svima dalo na Svjetskom kupu dokazivati ponovo. Pa smo se žestoko raspali, ali opet iz te priče smo dobili puno toga dobrog. Tada smo drugi puta bili u Jonkopingu i sva tri puta smo izgubili – tada od Danske, Švedske i Slovenije. Na razigravanje smo išli u Goteborg u kojem smo priču o porazima pojačali protiv Islanda i Mađarske. Oslabljeni tim je vodio Irfan Smajlagić.

Dakle, taj Jonkoping ostao nam je uspomeni po činjenici da u njemu nikada nismo dobili niti jednu utakmicu, da u legendarnoj hokejaškoj Kinnerps Areni koja se danas zove Hugsvarna Arena imamo skor 0/6, a da smo na početku švedske priče imali pomalo nevjerojatnih 11 poraza u 11 utakmica.

I onda je to nekog naljutilo, Balić to najbolje zna i zato se od srca nasmijao, jer smo 2006. iz Švedske prvi puta otišli sretni. Dakle, te 2006. godine smo igrali Svjetski kup, ali ne sve utakmice u Švedskoj. Krenuli smo u njemačkom Bremenu u kojem smo prvo svladali Švedsku, Njemačku i Srbiju, ali i izgubili od Danske. Otišli smo u polufinale, zrakoplovom u Švedsku da bismo tamo u polufinalu naišli ponovo na domaćine. I tu smo upisali našu prvi švedsku pobjedu i to protiv domaćina u Helsinborgu 27:26. Ta pobjeda nas je odvela u finale gdje je čekao Tunis. Domaćin je bio Malmö, ali ne velika Arena nego ponovo hokejaška Baltiska halle. Tunis je tada bio jedna od najboljih selekcija svijeta, vodio ih je Sead Hasanefendić, bili su na krilima uspjeha prethodne godine na domaćem SP kada su kao prva afrička selekcija izborili polufinale. I jako su nas mučili u finalu, bili smo na rubu poraza. Gubimo 33:32, time out zove Lino Červar, Balić prima za ruku Ljubu Vukića i kaže ‘ti trčiš naprijed, ne okrećeš se, lopta dolazi, ti skačeš i zabijaš‘.

Bilo je tri sekunde do kraja i onda sve bude tako, Vukić skače, zabije i mi sa 33:33 odemo na penale. A na penalima opet drama, prvo fula Zrnić, ali fulaju i Ben Aziza, Hmam koji nam je u regularnom tijeku zabio 13 komada, zabijaju Džomba, Šprem i Balić, a priču za veliko slavlje zaključuje Blaženko Lacković. Uzeli smo im velike nagrade države koje je obećao predsjednik Ben Ali, i kao rijetko kada sretni otišli iz Švedske. Ivano Balić i Igor Vori bili su u najboljoj postavi turnira.

Svjetski kup nažalost nije preživio, i silno nedotaje za razvoj mladih reprezentativaca, a dogodio se još 2010. bez nas, kada su igrale samo skandinavske reprezentacije i izdominirala je Danska.

A mi smo se nakon 2006. u Švedsku vratili 2011. na Svjetskom prvenstvu. Ono nije bilo toliko loše, ali je pokazalo koliko je teško bilo što tražiti u duelima sa skandinavskim selekcijama, a mi smo na tom putu imali Dansku i Švedsku. Na tom SP-u krenuli smo u Malmöu pobjedom protiv Rumunjske. Onda smo otišli do obližnjeg Lunda pa pobijedili Alžir, pa se vratili u Malmö i dobili Australiju. Tri utakmice na startu - tri pobjede.

Tim je vodio Slavko Goluža, koji je baš 2006. u Švedskoj uz Linu Červara prvi puta sjeo na klupu reprezentacije. No, u četvrtom nastup u Malmöu Srbija nam je uzela bod i to će, kasnije se pokazalo, biti presudno za neulazak u polufinale. Prvi krug smo završili porazom od Danaca koji su tada igrali finale s Francuzima, a drugi krug otvorili pobjedom protiv drage nam Argentine ponovo u Lundu. I onda smo za polufinale trebali dobiti Švedsku, a to je Malmöu bilo nemoguće i na kraju smo otišli u razigravanje od 5. do 8. mjesta. Na kraju drugog kruga smo još dobili Poljsku i onda u utakmici za 5. mjesto na inspiraciju Denisa Buntića Island. Reklo bi se da je to bio pristojan nastup u kojem je falilo jako malo za puno više.

I posljednji puta, ono što svi pamte bili smo u Švedskoj prije tri godine na Euru. Preciznije rečeno, obje skupine smo odigrali tada u Austriji – prvu u Grazu, drugu u Beču, tu smo izborili polufinale na koje smo išli u Stockholm. Tim je vodio Lino Červar, optimizam je bio na vrhuncu, a junak pobjede u drami protiv Norveške u polufinalu nakon produžetaka bio je Željko Musa. I došli smo do finala, bilo nam je to treće finala Eura, reklo bi se da treća treba biti sreća, ali eto ni tada se nismo uspjeli popeti na europski tron. Izgubili smo u pravoj drami u stokholmskoj O2 Areni od Španjolaca koji su tako obranili naslov prvaka Europe osvojen dvije godine ranije u Zagrebu. Sretan si uvijek kada osvojiš medalju, i to moraš cijeniti i poštovati, ali uvijek si sretniji kada doma odeš s pobjedom, a ne porazom. Zato nam je teško palo, makar se na ulicama to nije vidjelo, jer Hrvatska je i tada živjela s rukometašima.

I da rezimiramo, u Švedskoj smo dosad odigrali 24 utakmice, 14 puta smo poraženi, 7 puta smo pobijedili, tri puta smo igrali neodlučno, od ta tri puta jednom smo dobili na produžetke, jednom na penale. U Jonkopingu u kojem ćemo igrati sa Egiptom, Marokom i SAD-om imamo šest nastupa i svih 6 poraza i valjda s tim sada nećemo nastaviti. Što se tiče Malmöa osam puta smo igrali tamo, četiri puta dobili, dvaput izgubili, odigrali dva egala od koji je jedan završio pobjedom na penale i ta pobjeda je naš najveći doseg koji smo ostvarili u zemlji Volva, Abbe i Bjorna Borga. Ovo će nam biti sedmo natjecanje u Švedskoj, od ‘96 do danas. Trajemo, možda nekom neće zapeti za oko da je taj razmak 27 godina, ali on govori jako puno. I zato smo uvijek optimisti, čak i kada pila ne izgleda oštro.

Statoil Svjetski kup 1996.

Egipat 22:26 (Ystad)

Rusija 25:30 (Helsinborg)

Njemačka 23:33 (Hassenholm)

Euro 2002.

Jugoslavija 22:34 (Jonkoping)

Njemačka 21:26 (Jonkoping)

Francuska 27:29 (Jonkoping)

Statoil Svjetski kup 2004.

Danska 23:29 (Stockholm)

Švedska 24:25 (Jonkoping)

Slovenija 28:33 (Jonkoping)