Danas će biti mjesec dana od poraza protiv Španjolske na u Parizu, nakon kojeg smo ispali s olimpijskog turnira, što je bilo silno razočaranje. Svi smo očekivali više, a vjerojatno i sami igrači i stručni stožer. No, nismo izgledali dobro, nismo izgledali zrelo za veliko natjecanje i to je samo bio rezultat svega.
Nakon toga je u dobro poznatom stilu sva municija bila usmjerena prema Daguru Sigurdssonu koji je bio glavni i odgovorni urednik te priče. Priča s razlogom, ali ne sa stilom. Nakon sjajnog uvoda nije nas Islanđanin uspio pomaknuti. Kada je govorio da oscilacije treba smanjiti na najmanju moguću mjeru, svi su vjerovali da će se to i dogoditi, ali se nažalost nije dogodilo. Čak se i povećalo. I onda dobijemo Njemačku koja osvoji srebro, ponizimo se protiv Švedske, mučimo s Japanom, čudimo porazu od Slovenije koja igra polufinale... Nije to moglo bolje završiti.
Možemo li kroz Zagreb, Nexe i Sesvete graditi igrače koji će kroz Europu ubrzano odrasti, ključno je pitanje
No, ostalo je ono osnovno pitanje što mi kako u ovom trenutku uopće možemo bolje. To je najteže pitanje na koje se traži odgovor. Uvijek smo imali svoj put svoje mišljenje, kod nas pomlađivanje nije isto kao u nekim drugim selekcijama. Kod nas je sve to puno drugačije, jer to generira situacija koju imamo. A situacija nije dobra. Mogli smo se osloniti na provjerenije, no nema garancije da bi bilo bolje i neko dugoročno rješenje sigurno ne bismo dobili. Očito je Sigurdsson odlučio odnekud početi, a njegova otežavajuća okolnost je bila u činjenici da se radi o Olimpijskim Igrama. Išli smo s jako mladom obranom koja je u dvije godine ostala bez Muse i Gojuna, a to je jako teško.
Pariz je sigurno investicija za budućnost, no veliko je pitanje kakva će ta budućnost stvarno biti. A ona neće biti dobra ne budu li igrači koji su dobili priliku napredovali u svim segmentima. A napredovati znači igrati, znači preuzimati ključne role u klubovima, a koliko mi ustvari imamo takvih danas? Možemo li napraviti kriterij po kojem je igra u klubovima ključ za ulazak u reprezentaciju ili imamo to što imamo, pa što bude - bude. I to je stvar odluke izbornika i ljudi koji ga okružuju.
To je veliki rizik, to je posao za hrabre, ali to je jedini način da se stvari u ovoj situaciji pokrenu. Ne ide nam ni na planu budućnosti, mlade selekcije nam nisu među 10 u Europi. Možemo li kroz Zagreb, Nexe i Sesvete graditi igrače koji će kroz Europu ubrzano odrasti, ključno je pitanje, jer danas ključ nije napredovati nego uzeti što se može i živjeti od rukometa. U tim relacijama Dagur Sigurdsson mora vući poteze važne za budućnost. Nije ni on mislio da će to ispasti u Parizu kako je ispalo. Ne branimo ga, sigurno da je negdje pogriješio, ali nije zaslužio omalovažavanje od bilo koga. To je stvar koja nam u budućnosti sigurno neće pomoći da budemo bolji.
Možda se to u ovom trenutku nekome neće svidjeti, ali nemamo više generaciju kao nekad, to je apsolutna činjenica
Nalazimo se u jednoj vrlo nezgodnoj situaciji, pred nama je u siječnju SP kojem smo domaćini, očekivanja su velika, jer kada je naš rukomet drugačija i ne postoje, ali realnost nam pokazuje i govori drugačije. Moramo se odlučiti kojim putem krenuti i otvoriti priliku svima, pa i onima koji dosad nisu bili u prilici biti reprezentativci. Kriteriji moraju postati čvrsti, mora se igrati na visokoj razini, mora se igrati u oba pravca, mora se imati kapacitet odigrati 60 minuta ako treba. Rukomet se promijenio, napredovao, ubrzao, ne možemo mi tu provoditi svoja pravila. Ne mogu igrači biti kriterij sami sebi, ako smo ozbiljna reprezentacija.
Sigurdsson mora odlučiti kojim putem ćemo krenuti. I moramo realnije postavljati kriterije. Možda se to u ovom trenutku nekome neće svidjeti, ali nemamo više generaciju kao nekad, to je apsolutna činjenica. Baš kao i to da danas nema nedodirljivih. Niti jednog. Natječaj za dobro mora biti hitno otvoren, a sezona će pokazati s kakvim rezultatima raspolažemo. Slijedi nam teška i neizvjesna borba i morat ćemo se početi veseliti svakom uspjehu, ne samo medaljama. Što prije to prihvatimo, bit će nam lakše.