Reprezentativke Austrije Ana (20) i Katarina Pandža (22) bile su jedne od glavnih igračica Podravke Vegete u pohodu na dvostruku krunu ove sezone.
- Znali smo odmah na početku priprema da nas čeka teška sezona jer dvije godine nismo osvojili prvenstvo. Pripreme su bile jako teške, cijelu sezonu smo jako puno trenirali. Pobijedile smo Lokomotivu, pa su one kiksale, ali dobile smo ih i u drugom derbiju. Nitko nije očekivao da ćemo u grupnoj fazi Europske lige uzeti sedam bodova i proći u četvrtfinale. U finalu Kupa čekala nas je još jedna teška utakmica, ali rekla bih da smo u drugom poluvremenu pregazile Lokomotivu i osvojile i drugi trofej – kazala je Ana Pandža u uvodu.
‘Najljepše je igrati sa sestrom‘
Katarina se nadovezala:
- Trener Obrvan odmah je rekao kakvi su planovi, da moramo osvojiti duplu krunu i odigrati najbolje što možemo u Europi, i to nam je i uspjelo. Mogu samo čestitati curama, do kraja smo trenirale teško i puno, i na kraju nam se isplatilo. Što se tiče Europske lige, sjećam se kako smo vodile sedam razlike protiv Vaca i na kraju osvojile samo bod. Mislile smo da nam je to bila jedina šansa za bodove, ali smo odlično odigrale protiv Nykobinga i Storhamara kod kuće i tu smo shvatile da možemo i više. Nažalost, Tina Barišić nam se ozlijedila, ali mislim da smo dobro kompenzirale njen izostanak.
Zadovoljne su i osobnim doprinosom.
- Rekla bih da sam dobro trenirala i dobro odigrala. Nije bilo previše golova, ali sam u obrani igrala dobro, u napadu razigravala i postavljala napade. Pogotovo sad nakon ozljede Larisse Kalaus kad sam ostala sama pa sam puno više igrala. Treba dalje raditi i iduće sezone biti još bolji – rekla je Ana.
Katarina se pak pokazala kao pravo pojačanje na lijevom vanjskom, iako je dobro pokrivala i desnu vanjsku poziciju u početku sezone.
- Mislim da smo Tina i ja na toj poziciji bile dosta jake i funkcionirale smo jako dobro. Ostala sam sama do dolaska Terezije Ćurić, pojavili su se nakon toga i problemi s koljenom, ali sve u svemu mogu biti jako zadovoljna igrama i u klubu i u reprezentaciji. Koljeno je sad OK, nakon obavljene artroskopije za mjesec dana bi trebalo biti kao novo.
Njih dvije odlično se slažu izvan terena, ali i na njemu.
- Ipak je najljepše igrati sa sestrom, ona me najbolje zna, i ja nju. Svađamo se više nego drugi, ali mislim da je to isto dio recepta. Nikad prije Podravke nismo zaigrale zajedno u seniorskom uzrastu u klubu, u mlađim kategorijama smo uvijek igrale skupa, kao i u reprezentaciji – veli Katarina.
Ana je potvrdila da sa starijom sestrom ima poseban odnos.
- Uvijek je bilo tako, funkcioniralo je i prije, zašto ne sad. To je nešto posebno, jer nju ipak najbolje poznajem. Dugo smo igrale skupa, i bila sam presretna kad sam čula da Kati dolazi u Podravku. Osim što se dobro znamo i razumijemo, njoj uvijek mogu reći. Ponekad se naljutiš na neku drugu suigračicu, ili ona na tebe, ali si ništa ne kažemo, a sestri možeš reći sve...
‘Ljudi ovdje žive za sport‘
Otac im je rođen u Zagrebu, njegov otac je iz okolice Knina, a majka iz Hercegovine. Mamina mama je iz Slavonije, tata iz Bosne.
- Mama je rođena u Beču, njeni su otišli u Austriju zbog posla, a tata je u Beč stigao zbog mame. Obitelj je bila presretna što ćemo obje igrati u Koprivnici, sad je puno lakše jer nam mogu češće doći i posjetiti nas obje. Ja sam prije živjela kod Stuttgarta, to je sedam sati od Beča, a Koprivnica je ipak bliže. Baka i dida su nam u Dugom Selu. Bili su presretni svi, pogotovo tata – kaže Katarina, kojoj je Ana ‘pripremila teren‘.
- Godinu dana sam ovdje, rekla sam joj kako je, sve je znala – smije se Ana.
Kažu kako im je u Hrvatskoj lijepo živjeti.
- Ljudi u Njemačkoj nisu toliko opušteni. Mislim da je u pitanju mentalitet; sjesti na kavu, popričati, i tako svaki dan, nikako da ti dojadi. Toga nema u Austriji ni u Njemačkoj, i mislim da mi je to ovdje u Hrvatskoj najljepše, da su ljudi opušteni – smatra Katarina.
Ani se sviđa što su ljudi kod nas ipak otvoreniji prema njima kao sportašicama.
- Rekla bih da ovdje ljudi žive za sport, svi te znaju, pogotovo u manjem gradu kao što je Koprivnica. U Beču ili tamo gdje je Kati igrala u Njemačkoj ipak je drugačije. Ovdje svi znaju kad nešto osvojiš ili izgubiš, tako da je to nešto posebno.
Zadovoljne su napretkom u prošloj sezoni.
- Nikad nisi gotov igrač, ali imala sam i dosta iskustva iz Bundeslige. Tamo sam živjela sama, imala sam više trenera, već sam dugo i u reprezentaciji. Kad se Larissa ozlijedila Ana je preuzela više odgovornosti i to je dobro odradila – pohvalila je Katarina i sestru.
Ana pak hvali stručni stožer i trenera Ivicu Obrvana.
- Ove sezone se na cijeloj ekipi vidjelo da smo dosta trenirali, trener Obrvan napravio je to što je želio, najavio nam je da ćemo jače trenirati i to se isplatilo, pogotovo u obrani, gdje smo dosta jači nego prošle sezone.
‘Teže je raditi sa ženama‘
Kažu naše Austrijanke da se osjetilo da je Obrvanu to prva sezona u radu sa ženama.
- I on je sam na početku rekao da neće biti lako, ipak je cijeli život bio u muškom rukometu, bio je jako dobar igrač, nakon toga i trener. Nije to laka tranzicija, jer ne možeš isto pričati sa ženama i s muškarcima na terenu. On je jako brzo naučio kako može s nama, i na kraju je dobro ispalo – objašnjava Katarina.
Je li teže ili lakše raditi sa ženama?
- Teže, puno, puno teže!
Izrekle su to obje u isti glas, a onda je Ana argumentirala takav stav.
- Mislim da se muški ne naljute na neke stvari, dođu na trening kao da ništa nije bilo. Žene ipak još pamte, malo se nafunje, pa dođu na trening loše volje, ne da joj se ništa. Vani je lijepo vrijeme, hoće samo sjesti na kavu, ali drugi dan je sve prošlo. To nije lako, svi naši treneri to primijete, ali pokazuju razumijevanje...
Kakvi su planovi za novu sezonu?
- Prvo ćemo pričekati da vidimo hoćemo li igrati Ligu prvakinja. Tijekom ljeta ćemo dosta raditi na sebi, trčati i ići u teretanu kako bismo spremne došle na pripreme. Bilo bi logično da nam cilj u Europskoj ligi bude Final Four ove sezone ako budemo tamo igrali. A u Ligi prvakinja nećemo biti kanta za napucavanje, nema šanse. Dat ćemo sve od sebe da tako ne bude, i da nam nova sezona bude još bolja od ove.
Dolaze i nove igračice, ugovore su s Podravkom za sljedeću sezonu potpisale Matea Pletikosić, Kristina Prkačin, Klara Birtić i Mia Brkić.
- Mislim da smo se dobro pojačale za sljedeću sezonu, to su sve dobra imena, moraju dakako one još pokazati da je to stvarno tako. Ako budemo igrali Ligu prvakinja, to je puno jače natjecanje od Europske lige. Vidjet ćemo, kod nas se nikad ne zna, možda i prođemo skupinu.
‘U Austriji se više ulaže u sport‘
Katarinu smo pitali kakve su razlike između ženskih rukometnih liga u Njemačkoj i Hrvatskoj?
- Ne mogu se te dvije lige uspoređivati. Bundesliga je puno jača, više je gledatelja, ljudi žive za svoje klubove, a porazi nisu ‘kraj svijeta‘, drugi put će svi opet doći na tribinu i pružiti podršku. Za mene je to bilo jako lijepo iskustvo, dobra liga i dobre igračice. Hrvatska liga je ipak malo slabija, ne bih je usporedila ni s drugom ligom u Njemačkoj.
Ana napominje da se u Austriji sve više ulaže u sport, pa tako i u rukomet, osobito u rad s mladima.
- Možda je to problem u Hrvatskoj, gdje velik broj mladih igračica već igra za prve ekipe, usput imaju i obveze u školi ili na fakultetu, treniraju možda dva-tri puta tjedno pa je normalno da nam je liga takva. Jako je teško iz slabije lige igrati u Europi, jer u našoj ligi imamo samo dvije jake utakmice, dva derbija s Lokomotivom. Teško je igrati Europsku ligu kad u domaćem prvenstvu pobjeđuješ po 20 razlike. U Europi je sve puno jače, puno brže.
Katarina nudi recept:
- Bitno je još jače trenirati, biti uvijek na 100 posto.
Kako to da darovite sestre iz Beča nisu zaigrale za hrvatsku reprezentaciju? U čemu je bio problem, je li vas netko uopće zvao iz Hrvatskog rukometnog saveza?
‘Iz Hrvatske se nitko nije javio‘
- Našem tati bila je najveća želja da igramo za Hrvatsku, i meni je do 16. godine bio san igrati za hrvatsku reprezentaciju. Međutim, nitko se nije javio, imali su svoje igračice. Mislim da su čak Anu htjeli, a mene ne, tako nešto. Odigrala sam ubrzo prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju Austrije, oni su vjerovali u mene. Oduvijek sam se dobro osjećala u toj ekipi – objašnjava Katarina.
Ana je na kraju također prihvatila poziv Austrije.
- Uvijek smo htjele igrati za Hrvatsku, i nije nam bilo baš svejedno kad smo prvi put igrale protiv Hrvatske. Uvijek ćemo navijati za Hrvatsku, i kad igra ženska reprezentacija, i muška, u svim sportovima. Naravno, kad igramo međusobno, nema toga.
Katarina je na tu temu dodala:
- Tati je još uvijek žao, ali nitko nas nije kontaktirao. Ne znam jesu li ili nisu znali za nas, ne mogu na to odgovoriti. Kad smo ih dobile na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, onda je bio veliki problem da smo Hrvatice koje igraju za Austriju, a do tad nije bio...
Možemo samo dodati: šteta! No, barem ih je Podravka prepoznala i dovela, a obje su se potvrdile kao velika pojačanja i igračice koje donose prevagu.