Hrvatski rukometni preporod. Tako bismo, najefektnije, mogli nazvati impresivnu izvedbu optimalno uštimanog orkestra - pod ravnanjem maestra Gorana Perkovca - na parketu SAP Arene protiv Španjolske. Simfonija Perkovčeve filharmonije, osnažena gromovitim navijačkim hukom s tribina, još uvijek odzvanja u ušima Jordija Ribere, dok buduće suparnike čini vrlo nervoznima, istodobno odašiljući poruku čitavoj rukometnoj Europi: Hrvatska se vratila, moćna, odlučna i spremna za visoke dosege. Dok s nestrpljenjem iščekujemo čuti novo hrvatsko rukometno višeglasje u Mannheimu, zagrebali smo ispod površine i analizirali igru naše nacionalne selekcije. Kako je Hrvatska, s praktično istim kadrom, za manje od godinu dana potpuno promijenila momčadski DNK? Što je, konačno, novi izbornik donio u reprezentaciju?

Čvrsta obrana

Obrana je fundamentalni segment rukometne igre. Konstrukcijska baza koja se oplemenjuje ofenzivnom nadgradnjom, temelj je na kojem se gradi čitav sustav igre, a koji ima i višestrukog psihološkog/sinergijskog utjecaja na igrače. Bez kvalitetne defenzive nema vrhunskih rezultata, obrana lomi utakmice, i upravo smo je zato istaknuli na vrh popisa pozitivnih promjena koje je Perkovac implementirao u igru naše reprezentacije. Hrvatska je protiv Španjolske igrala aktivnu 6-0 obranu, s izlascima na suparničke igrače, a ključne odrednice takve obrane bili su - pokretljivost, reaktivnost, agresivnost, konstantni fizički kontakt i prekršaji - sve ono što nam je nasušno nedostajalo posljednjih godina. Načinović i Srna suvereno su gospodarili sredinom zone, a Jelinić je održao predavanje na temu "kako se igra obrana na poziciji halfa". Ako se prisjetimo Hrvatske na posljednjem EP-u i SP-u, osobito, primjerice, utakmica s Crnom Gorom i Egiptom, dojma smo da je Perkovac unaprijedio i učvrstio našu igru u obrani za dvije do tri razine.

Ratnički gard

Pristup koji je izborniku bio svojstven kao igraču, a koji je utemeljen na borbenosti, požrtvovnosti i srčanosti, sada krasi čitavu aktualnu reprezentaciju. Od samog početka utakmice sa Španjolskom, govor tijela naših reprezentativaca bio je obećavajući; djelovali su hrabro, odlučno i "nabrijano", njihov gard bio je ratnički, a energija pomalo mangupska. Za razliku od prijašnjih godina i natjecanja na kojima bi neki od istih tih igrača, osobito oni koji pripadaju mlađem ešalonu, u velikim utakmicama odavali dojam nesigurnosti, pa i uplašenosti, sada djeluju kao gorda legija, koja nema straha ni pred kim, i spremna je marširati za izbornikom i u vatru. Služeći se nogometnom analogijom, mogli bismo reći da Perkovčeva Hrvatska, u smislu pristupa igri, pomalo zrači vibrom Simeoneova Atletico Madrida iz "prime timea".

Brza tranzicija

Ono što u pravilu dolazi kao pozitivna posljedica kvalitetne obrane, jest prilika za tranzicijski napad i "lake" golove, a to je još jedan element koji je protiv Španjolske bio na visokoj razini. Odmah nakon oduzete lopte, sijevali su brzi hrvatski kontranapadi, a lopta je ekspresno bila distribuirana prema igraču najbližem suparničkom golu, ponekad čak i izravno u mrežu, preko cijelog terena, ako bi španjolski vratar bio izvan igre. Polukontre i kontre nisu bile stihijske, već organizirane i strukturirane, pri čemu je svaki naš igrač znao koja je njegova uloga u napadu na nepostavljenu zonu. Čvrstom obranom i brzom tranzicijom (s)lomili smo Riberinu momčad, a upravo je to formula na kojoj dobrim dijelom počiva moderni rukomet. I u pozicijskoj igri Hrvatska je izgledala kudikamo brže i učinkovitije nego ranije, pa stoga možemo zaključiti da je Perkovac stao na kraj narativu prema kojem Hrvatska igra spor i konzervativan rukomet.

Raznovrsnost u napadu

Ne samo da smo bili brzi, nego smo bili i vrlo raznovrsni. Nemilosrdno smo "bušili" nemoćne Péreza de Vargasa i Hernándeza sa svih pozicija, a gotovo nestvarno zvuči podatak da je hrvatski postotak šuta iznosio 93% (39/42). Na desnoj strani briljirali su Martinović (8/10) i Šoštarić (8/8, tri gola iz sedmerca), s lijeve su zabijali Tin Lučin (5/6), Srna (3/3) i Jelinić (2/2), nepogrešivi su bili i senatori na srednjem vanjskom, Cindrić (2/2) i Karačić (2/2), dok je Načinović (4/4) pored važne obrambene role, bio sjajan i u napadu, te potvrdio da Hrvatska ima novog klasnog pivota. Za razliku od nekih prijašnjih godina, kada smo u ključnim trenucima nerijetko živjeli od individualnih rješenja, snaga ove reprezentacije leži u kolektivu - a to je još jedna promjena iz koje možemo iščitati Perkovčev rukopis.

Kontinuitet

Na napadačku raznovrsnost nadovezuje se i kontinuitet - kao još jedna nova vrijednost. Nakon dugo vremena, Hrvatska je odigrala utakmicu bez famoznih "crnih rupa", drastičnih padova i dugotrajnih razdoblja u igri obilježenih bezidejnošću i statičnošću. Perkovčeva Hrvatska kontinuirano je "gazila" Španjolce, održavala snažan ritam i visoku razinu igre, a čim bi se pojavila i najmanja indicija da bi se to moglo promijeniti, Perkovac je pravodobno reagirao, kao što je to bio slučaj kod "time outa" u 40. minuti (pri rezultatu 27-19). - Ne možemo stajati i čekati što će tko napraviti, svi napadaju svakoga! - rezolutan je bio izbornik, a igrači su se vratili na parket i - dovršili posao, nanijevši Španjolskoj najveći poraz u povijesti EP-a.