Prvenstvo u Španjolskoj nam je pokazalo put što možemo popraviti da bismo trajali!

Nakon osvajanja još jedne brončane medalje reprezentaciji Hrvatske, igračima, trenerima i svim članovima stožera iskreno čestitam na prikazanoj igri, zalaganju i predstavljanju države na ovom SP-u. Utakmica protiv Slovenije bila je natjecanje tko će se prije na izmaku snaga izvući iz polufinalne provalije grabeći prema vrhu rukama, zubima, noktima...

Obrana je u prvom poluvremenu vraćala sliku one obrane koja nas je krasila u prethodnim utakmicama. Musa je izlazio na slovenske pucače, ometao ih u prijenosu lopte i kao rak skupljao napadače u svoja kliješta, što je odlično radio na cijelom turniru, a u drugom poluvremenu smo se konačno vratili u ritam kojeg smo imali u svim utakmicama osim one nesretne utakmice s Dancima. Zatvorili smo Zormana koji obično svojim individualnim akcijama na sebe veže dva obrambena igrača i tako stvara višak suigračima. Dobra pokretljivost četvorice igrača iz sredine obrane pomogla je Aliloviću i uz nekoliko laganih golova natjerali smo Slovence da trče za našim vodstvom kao da su na uzbrdici Pohorja.

Kad se uzme u obzir da smo ostali bez Laca, Vukovića, Štrleka i Buntića, poslije bitke s Francuzima i iscrpljivanja s Dancima, pobjeda protiv Slovenije zaslužuje čestitke kao da smo osvojili zlato!!

Ovo prvenstvo nam je otvorilo oči i pokazalo put što možemo popraviti da bi nas ova generacija razveselila još mnogo puta na sljedećim natjecanjima, a već sljedeća prilika je EP u Danskoj i revanš s domaćinima.

Za Duvnjaka sam i prije borbe za broncu rekao da je, uz Mirka, bio naš najbolji igrač i da nije proglašen najboljim igračem na poziciji srednjeg, bila bi to čista nepravda. Gipkost njegova visokog tijela mu omogućuje da izvijanjem u šutu (tzv. eret-šut) kompenzira dug korak prije skoka, ali je i kompletan igrač koji može svojom fintom crtati lijevo-desno protivničke igrače u obrani.

Mladići poput Stepančića, Ivića, Šprema i Mandalinića trebali bi dobivati i dalje priliku protiv slabijih protivnika kako bi stjecali samopouzdanje i osjećaj za utakmice kao protiv Danaca i da dobiju osjećaj što se može, a što ne protiv jačih ekipa.

Kao i na svakom natjecanju, mnogo stvari, kao što je Lacov ulazak protiv Alžira, ulazi u kategoriju “ah, da smo...”, ali kako Gibonni kaže: Ovo mi je škola (drugi put ću pametnije).