Kad imaš samo 25 godina i iza sebe tri operacije prednjeg križnog ligamenta, dvije na lijevom koljenu i jednu na desnom, definitivno konkuriraš za titulu jednog od najvećih pehistica u rukometu. Josipa Mamić, desno krilo hrvatske ženske rukometne reprezentacije koja je u prosincu prošle godine osvojila europsku broncu, jednom se našalila kako ima sigurno mjesto u All-Star ekipi onih koji su operirali “križne”, a upravo njezin humor, način na koji uspijeva svaki klip koji joj život baci po noge, ili u njezinom slučaju - u koljena, “kupi” vas na prvu. Otvorena, iskrena i trenutačno jako, jako sretna jer je opet na terenu...
- Iskreno, baš je lijepo opet igrati, pogotovo što posljednja rehabilitacija nije tekla mirno. Svaki mjesec je bio neki problem.
Štake, pa bakterija
Posljednja ozljeda dogodila joj se početkom ove godine na prvenstvenoj utakmici njezinog tadašnjeg kluba Bjelovara. U prvi trenutak nije ni mislila da je nešto ozbiljno, ali nakon pregleda pokazalo se da je pred njom i treća operacija koljena. S iskustvom dvije operacije i to godinu za godinu na lijevom koljenu, znala je što ju čeka, ali ispalo je i teže od onoga što je očekivala na temelju iskustva.
- Šivan mi je menisk pa nisam mogla odmah krenuti s vježbama, mjesec i pol sam bila na štakama, pa sam onda imala bakteriju i opet sam morala ležati.
I zato će iskreno reći...
- Ova treća rehabilitacija mi je bila najteža. Uvijek te takva ozljeda šokira, ali prošao si to jednom, pa još jednom i onda moraš i treći put. Najviše to udara na psihu i taj mi je udarac sad bio najteži. Fizički mi nije bilo teško, ali psihički... Stalno se pitaš “zar je moralo opet”, “dokle tako”, “zašto baš meni”.
I tu sad dolazi do izražaja koliko jaku glavu netko ima, kao što se to voli reći za sportaše. Tu dolazi do izražaja njezin humor, optimizam, a ona bezbroj situacija ispriča tako da se dobro nasmijete s njom iako to nisu ni lake ni jednostavne situacije. Ali isto tako potpuno razumijete kad na kraju priče kaže...
- Da mi se dogodi još jednom rekla bih “hvala, doviđenja”. To bi zbilja bilo previše, mislim da bih završila na psihijatriji.
Nadajmo se da neće, zaslužila je da ju ozljede ostave na miru i omoguće joj da na terenu pokazuje koliko vrijedi. Od kraja listopada, odnosno od trenutka kad je dobila “zeleno svjetlo” za igranje, članica je zagrebačke Lokomotive. Odigrala je tri utakmice, prvu protiv Osijeka, pa protiv Splita 2010 i posljednju prije pet dana protiv svog bivšeg kluba Bjelovara. U prve dvije je zabila po jedan gol iz isto toliko udaraca, na posljednjoj dva iz igre, a promašila je sedmerac.
Kao ‘počasni gost’
Kako je uopće došlo do angažmana u Lokomotivi?
- Po papirima sam bila igračica Bjelovara, ali smo se već ranije dogovorili da neću produžiti ugovor. Iskreno, mislila sam se vratiti u svoj matični klub Dugo Selo ‘55 kad budem spremna za igranje, ali trener Nenad Šoštarić mi je ponudio pomoć, na neki način da me i vrati u život i hvala mu na tome.
Dok se nije priključila Lokomotivi trenirala je upravo s Dugim Selom.
- Ujutro sam trenirala u Poliklinici Patela, odrađivala sve što je trebalo oko koljena, a navečer bih trenirala s Dugim Selom. I njima bih se htjela zahvaliti što su me trpjeli skoro dva mjeseca kao “počasnog gosta” na treningu. I posebno treneru Nenadu Plašiću. Kad se pojavila mogućnost da zaigram za Lokomotivu on mi je odmah rekao da to prihvatim i da je to dobro za mene. Nije me ni u jednom trenutku nagovarao da ostanem u Dugom Selu i to jako cijenim kod njega. Meni je on kao drugi tata, godinama sam igrala kod njega i jako ga cijenim.
Iznimno je zadovoljna što je u Lokomotivi.
- Stvarno je ispalo nabolje moguće, odlični su treninzi, vodi me izbornik, pa je lakše i zbog reprezentacije, ne trebam se posebno prilagođavati na sustav, a cure su vrhunske, posvećene rukometu.
Postoji još jedan razlog zašto je posebno sretna što je u Lokomotivi.
- Kondicijski trener Pero Kuterovac. Upoznala sam ga u reprezentaciji i jako mi svidio njegov rad. S obzirom na to da je iza mene ozljeda to što je on u klub mi je najviše značilo. Rijetko koji naš klub ima dobrog kondicijskog trenera, a meni u ovom trenutku puno znači da me netko kontrolira, da me neće “satrati”, da točno zna koliko mogu. S njim radim i dodatno i baš guštam.
Nema što ne smijem
Minutaža joj je u ove tri utakmice bila dozirana.
- Trener Šoštarić me stavljao 15-20 minuta pred kraj i to mi je u ovom trenutku odgovaralo kako ne bih preforsirala nogu. Možda s vremenom bude više minuta, ne znam, ali nezahvalno bi bilo da išta zahtijevam, tek sam dva tjedan s ekipom, a osim toga da me i trener malo dozira zbog opreza.
Josipa je 25-godišnjakinja, a u Lokomotivi to znači da je među najstarijima. Ines Lisjak je godinu starija, a Dora Kalaus, Stela Posavec i Nives Stanić imaju kao i Josipa 25 godina.
- Mlada smo ekipa, svi su željni dokazivanja i ja mislim da je ta mladost zapravo prednost jer svi grizu, svi daju sve od sebe za jedan dobar rezultat. Kondicijski nas priprema Pero Kuterovac, a o treneru Šoštariću i njegovom znanju ne treba ni pričati i Lokomotiva je jedna baš dobra priča.
Vrlo brzo će i reprezentacija. Nadate se da biste mogli biti u ekipi unatoč ozljedi koja je iza vas?
- Ja se nadam i radim maksimalno na tome da budem spremna. Ako će me izbornik trebati, ako procijeni da mogu pomoći, naravno da ću se odazvati. Tko bi to odbio.
S obzirom na to da ste tek počeli igrati, mislite da biste mogli biti spremni?
- Ja sam i sad spremna fizički, treniram najnormalnije i sve radim s ekipom, odnosno nema stvari koju ne smijem raditi.
Kako je uopće sad koljeno, ili je bolje reći koljena? Nemate više uopće bolova ili...
- Zaboli me kod promjene vremena, osjetim ga kod opterećenja, ali i to će proći s vremenom. Iskreno, mislim da svi koji iza sebe imaju ovakve operacije osjete koljeno s vremena na vrijeme, ne možemo reći da nemamo baš nikakvih problema, ali na terenu smo, sretni da možemo igrati i što više tražiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....