Posljednji 'Portugalac’ Lac: 'Ne razmišljam o povlačenju, želim se oprostiti sa zlatom iz Ria!'

Dvorana Atlantico u Lisabonu. Polufinale je gotovo, Hrvatska je pobijedila Španjolsku nakon dva produžetka, stampedo je prema mix-zoni. U džepu zvoni telefon. Pretvaram se da ne čujem, ali vidim, čovjek ne odustaje. Broj, nepoznat, nema ga, skriven. Javljam se, s druge strane glas:

- Pinjo, ja sam. Je l’ me čuješ, vikat ću, ako ne čuješ... Molim te, napiši da je mali Lacković čudo, hrabar je do ludosti... Zabije s igračem manje u polufinalu...

S druge strane bio je veliki, neponovljivi Iztok Puc, pojam lijevog vanjskog, igrač koji je obilježio rukometnu povijest. Ako je on rekao... Mi smo napisali nakon SP, “Iztok je dobio nasljednika”.

A onda je stigao dečec Lac i kaže ovako:

- Čuj, rekao sam sam sebi, “Blaž, ti dodaješ k’o curica, daj više primi tu loptu i ožeži”. Ma, uopće nisam mislio da imamo igrača manje. Poludil sam, to je jedino čega se sjećam.

Zabio je u tom polufinalu 4 teška komada, a taj Portugal bio mu je prvo veliko natjecanje u reprezentativnom dresu.

I onda se vratimo na prošlu godinu, negdje prije EP u Srbiji. Bio je dobre volje, radili smo veliki razgovor, o svemu i svačemu, između ostalog, razgovor je tekao ovako:

Razmišljate li o povlačenju?

- Ne, zašto, ja sam mlad, osjećam se mlado, nema razloga za to.

Kako se vidite u perspektivi?

- Vidim se u Riju, to mi je želja, san, uvijek se nađem da mislim o tome. I onda sjednemo na Copacabanu, naručimo bezalkoholni koktel, ha-ha, pa ti sve po redu ispričam.

Niste se umorili?

- Nisam, kako bih se umorio od onog što volim.

A ozljede?

- Borim se s tim, to je sastavni dio. Neke stvari moraš preventivno raditi, neke stvari o kojima nekad nisi ni razmišljao jer je jedino važno bilo zabiti i dobro proslaviti.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!